Roditelji često agresivnost svog djeteta tumače kao dio nasljeđa ili naučenog ponašanja, no važno je znati da se iza agresije krije puno toga, a često je to i poziv u pomoć, kaže dječja psihijatrica prof. dr.sc. Dubravka Kocijan Hercigonja, predsjednica Europske asocijacije za dječju i adolescentnu psihoterapiju
"Sve ovisi o roditelju, hoće li on prepoznati agresivnost u svom djetetu ili će reći: 'Pa i ja sam kao dijete bio agresivan' ili će reći da je dijete takvo na drugog roditelja, da je to model ponašanja naslijeđen od njega ili drugog partnera. Ili će si postaviti pitanje: 'Zašto je moje dijete agresivno? Krije li se neki problem iza takvog ponašanja koji bi mogao utjecati na njega?' Roditelji bi trebali biti svjesni da se iza agresije krije puno toga. To može biti preslika roditeljskog ponašanja i rješavanja problema, pa se onda moraju zapitati što oni to rade, ali s druge strane ono što se meni kao psihijatru čini još važnije, da se iz agresije zapravo krije vapaj za pomoć. Kad pogledate gdje nastaje agresija? U područjima gdje je nesigurnost, gdje se ljudi osjećaju nesigurni i smatraju da nemaju nikakve druge podrške nego agresijom rješavati probleme. Ista stvar je i kod djeteta. Pitanje koje si roditelj mora postaviti je: zašto je moje dijete agresivno, što se događa s njim da probleme mora rješavati na taj način? Koja je moja uloga i što ja moram učiniti?", kaže dječja psihijatrica prof. dr.sc. Dubravka Kocijan Hercigonja, predsjednica Europske asocijacije za dječju i adolescentnu psihoterapiju.
