Kada roditelji reagiraju na djetetovo ponašanje vikanjem, strogim ili grubim tonom ili otresanjem - djeca često postaju uplašena
Mališani u vrtiću mogu biti poprilično emocionalno zbunjeni kad je u pitanju artikulacija njihovih strahova. U dobi od tri do pet godina, djeca se nose s mnogim nesigurnostima i strahovima, a još nemaju jezične vještine kojima bi ih mogli izraziti. Te uobičajene brige izbijaju na površinu u njihovoj svakodnevici kroz tugu i ispade bijesa te može biti teško razlikovati uzroke tih izljeva bijesa i tuge.
Kako biste bolje razumjeli vaše mališane, donosimo tri uobičajena straha o kojima vrtićka djeca još ne mogu govoriti, ali i savjete što možeš učiniti kako biste im pomogli s tim strahovima.
1. Strah da njihovo ponašanje određuje tvoju ljubav prema njima
Mala djeca uvelike se prilagođavaju izrazima lica, tonu glasa i verbalnoj infleksiji svojih roditelja. Kada roditelji reagiraju na djetetovo ponašanje vikanjem, strogim ili grubim tonom ili otresanjem - djeca često postaju uplašena i osjećaju se kao da su uzrok roditeljskog stresa. Zbog toga djeca mogu početi vjerovati da je roditeljska ljubav uvjetna te ovisi o njihovom dobrom ponašanju.
Alfie Kohn, stručnjak za roditeljstvo, u knjizi "Bezuvjetno roditeljstvo" opisuje razliku između uvjetovane i bezuvjetne ljubavi na sljedeći način: "Postoji razlika između ljubavi prema djeci zbog onoga što rade i ljubavi prema djeci zbog onoga što jesu. Prva je uvjetna ljubav, što znači da djeca moraju "zaraditi'" ljubav ponašajući se onako kako roditelji smatraju da je prihvatljivo ili ispunjavajući roditeljska očekivanja i standarde. Druga je bezuvjetna ljubav: ona ne ovisi o tome kako se ponašaju, jesu li uspješno, pristojni ili bilo što drugo."
Svaki roditelj želi pristojno, prilagođeno i emocionalno inteligentno dijete koje se ponaša "dobro", ali stvarnost je da se djeca vrtićke dobi neće uvijek ponašati "dobro". Cilj roditelja je voditi djetetovo ponašanje na način da dijete zna što se od njega očekuje, ali i da istovremeno zna da je uvijek voljeno.
Što možeš učiniti:
- Pokušaj ostati što mirnija kada ispravljaš djetetovo ponašanje. Podsjeti dijete da se tvoja ljubav prema njemu nikada neće promijeniti, čak i kad se ponaša 'loše'
- Jasno iznesi svoja očekivanja kad je u pitanju ponašanje i potvrdite svoje povjerenje u dijete i njegovu sposobnost da će sljedeći put postupiti ispravno
- Ispričaj se kada je tvoja reakcija grublja nego što je trebala biti. Ako priznaš da odrasli također griješe, djeca mogu naučiti kako su pogreške dio učenja
2. Strah da ćeš otići i ne vratiti se
Privrženost roditeljima je prvi mehanizam preživljavanja koje djeca nauče od trenutka kada dođu na ovaj svijet. Privrženost postaje čvršća kako dijete sve više uči o svijetu i koliko je svijet zapravo veliko mjesto. Do treće godine, većina djece spremna je odvojiti se od roditelja na kratke periode vremena kako bi istraživala i tada se vratiti u njihovu sigurnost. Problem je što djeca imaju ograničenu sposobnost procjene i stoga, kada su djeca daleko od svoje 'sigurne baze' - minute se mogu činiti kao sati, a sati kao dani. Zbog toga se često javlja najgori strah: da se mama i tata neće vratiti.
Što možeš učiniti:
- Daj djetetu neki svoj predmet koji može držati tijekom perioda kada niste zajedno. To može biti bilo što što dijete podsjeća na tebe: slika, gumica za kosu ili bilo koja druga sitnica. To djetetu daje fizičku povezanost, 'dio mame ili tate' koje može imati kod sebe dok se ne vratite
- Reci djetetu što će se dogoditi. Daj mu predvidljiv vremenski okvir kada ćete se vratiti. Primjerice, "Tata će se vratiti nakon što se probudiš"
- Pokušaj izbjegavati prijetnje poput 'Mama odlazi' kada pokušavaš nagovoriti dijete da otiđete s nekog mjesta. To može biti zbunjujuće za djecu i može dovesti do nedostatka povjerenja u trenucima kada zaista odlaziš od njih.
3. Strah da nisu dovoljno dobri
Neadekvatnost je veliki strah u ovoj dobi i izlazi na vidjelo na različite načine. To može biti dijete koje plače jer njegov crtež nije ispao kako je trebao ili dijete koje govori: 'Ovo je preteško' i ni ne želi pokušati. Strah od neadekvatnosti često prevladava u ovoj dobi jer su djeca u razvojnoj fazi u kojoj počinju gledati sebe u relaciji s drugom djecom. Usporedba može navesti dijete da preispituje svoju vrijednost na potpuno novi način, a to su veliki osjećaji za malu djecu. Razvoj samopouzdanja započinje upravo u toj vrtićkoj dobi i dijete počinje procjenjivati sebe u odnosu na svoje vršnjake prema tome kako dobro odrađuje određene zadatke i što druga djeca misle o njemu.
Što možeš učiniti:
- Istakni djetetov razvoj i pohvali djetetovu volju za isprobavanjem novih stvari
- Stavi veći naglasak na djetetov trud nego na 'završni proizvod'
- Potvrdi djetetove osjećaje neadekvatnosti i trudite se rješavati probleme s frazama poput: "Vidim da nisi sretan/a s ovim. Imaš li kakvu ideju kako to popraviti?"
- Pomozi objasniti djetetu njegove najbolje kvalitete i kako te kvalitete tebi više znače nego djetetovo izvođenje
