Roditelji instinktivno pokušavaju djecu zaštititi, no to nije korisno za njihov razvoj. Da bi dijete naučilo gubiti, moramo ga pustiti da padne. Mora samo pokušati, otkriti, uspjeti...
Nitko ne voli gubiti pogotovo stoga što ga prati neugodan osjećaj - razočaranje. Roditelji instinktivno pokušavaju djecu zaštititi od toga, no to nije korisno za njihov razvoj. Odličan način učenja kako se nositi s porazom je kroz igru, no to ne mora uvijek biti natjecanje.
"To može biti bilo koja igra u kojoj djeca uče pravila, redoslijed, usvajaju vještine, znanja, logičko i smisleno zaključivanje. Želja za uspjehom, nadmoći i pobjedom je prirodna. Ta želja može biti motivirajuća i vodeća k stjecanju upornosti. Samo shvaćanje i prihvaćanje gubitka je stupanj emocionalnog razvoja. Tu govorimo o emocionalnoj zrelosti", objašnjava prof. logoped Martina Galeković.
Moraju naučiti prihvatiti poraz
Da bi dijete naučilo gubiti, moramo ga pustiti da padne, nastavlja Galeković. Mora samo pokušati, otkriti, uspjeti... tako ih učimo samostalnosti i suočavanju s neuspjehom.
"Dobro je igrati društvene igre, ali ne uvijek puštati da dijete pobijedi. Neka ponekad i izgubi", kaže Galeković. Roditelji trebaju pokazati primjerom kako prihvatiti poraz, šaliti se na svoj račun, čestitati protivniku, a i pobjednik i gubitnik trebaju biti nagrađeni.
Ponekad dječje reakcije na poraz mogu biti neprimjerene. Nepoželjno ponašanje najbolje je pokušati umanjiti poticanjem poželjnih ponašanja. Za djecu je najvažnija pohvala, nagrada, nježan dodir... Treba ih naučiti i da je pobjeda u igrama često ovisna o sreći, ne o trudu, pa će se smanjiti i razina frustracije.
"Do treće godine uglavnom se igraju s roditeljima. Promatraju ih i oponašaju pa treba biti dobar primjer", kaže Galeković.
