Nisam od onih roditelja koji dozvoljavaju da djeca svakih par dana mjenjaju aktivnosti, sada gimnastika pa za dva dana rukomet i tako redom
Ljeto proletjelo i početak škole je već tu. Vraćamo se u "normalu". Opet imamo nekakav red. Točno se zna što tko mora, kada se ide u krevet, kada se ustaje... Ali s početkom godine dolaze opet i isti problemi. Koje aktivnosti izabrati i koliko toga izabrati?
Imam sreće (koji puta i nesreće) da su mi djeca znatiželjna i zaiteresirana za sve. Od silnih aktivnosti, nastavnih i izvan nastavnih, koje im se nude imaju i što birati. Ali samim time svake godine vodim bitku da smanje izbor svojih aktivnosti. Nisam od onih roditelja koji dozvoljavaju da djeca svakih par dana mjenjaju aktivnosti, sada gimnastika pa za dva dana rukomet i tako redom.
Slažem se da djeca moraju probati više toga kako bi mogli vidjeti što im odgovara, ali ja sam za to - ako početkom školske godine izaberu rukomet, da taj rukomet odrade do kraja školske godine, pa slijedeće godine mogu izabrati novu aktivnost. Time ih pokušavam i naučiti da snose odgovornost za svoju odluku.
Moje kćeri žele sve
Ujedno nisam ni za to da se djeca krcaju tj. prekrcaju obavezama, jer ipak su to samo djeca koja trebaju imati i slobodnog vremena za običnu igru. Upravo zbog toga vodim svake godine bitku sa svojim curama. U školi su prekrcani zadaćama i učenjem, uz to moje još idu i u glazbenu školu (oni roditelji čija djeca pohađaju glazbenu školu znaju koje su to obaveze, ipak je to još jedna škola) i još bi uz to željele puno tih izvanškolskih aktivosti, novinarstvo, dramsku, mažoretkinje, nogomet...
Uporno im pokušavam objasniti da, uz školu i glazbenu školu, mogu izabrati još jednu aktivnost koju najviše vole, jer će im sve ostalo biti previše, neće imati vremena za igru, ali one kao da to ne žele čuti, već sa mnom raspravljaju i natežu se oko toga, toliko da se počnem preispitivati postupam li dobro, ili bi ih trebala pustiti da probaju sve što žele.
Kao mama želim djeci najbolje (kao i svi mi) i upravo zbog toga ih želim poštedjeti nekih stvari i pretrpanosti, želim im mirno i bezbrižno djetinjstvo s puno igre bez stresa. Opet s druge strane razmišljam o djeci koja uz sve to imaju još i puno drugih aktivnosti i opet stignu sve. Ne znam kako, ali ipak stignu. I ništa im nije. Pitam se je li to samo stvar organizacije djece, ali i nas kao roditelja?
Svake godine iste borbe
Jednostano ne znam. Kad sada pogledam samo prošlu školsku godinu, isto sam proživljavala sa starijom kćeri dok je jednako tako htjela puno aktivnosti pa me na kraju ipak poslušala i odabrala jednu aktivnost uz glazbenu školu. Na početku je sve lagano obavljala, ali kad su bila natjecanja, jedva je stizala izvršavati osnovne školske obaveze i ipak piznala da sam bila u pravu, pa mi je bilo puno lakše.
Unatoč tome, s početkom svake nove školske godine, prolazimo opet i opet iste stvari. Nije lako odlučiti što je najbolje za djecu, iako svatko od nas ima tu namjeru. Nije ni lako djetetu objasniti da nešto ne može, jer jednostavno neće stići, da ne može raditi deset stvari, a da se svakoj stvari posveti maksimalno, ne zato što to ne želi, nego nema vremena.
Teško je djetetu reći NE
Jako je teško kao roditelj ispravno odlučiti, a još je teže svom djetetu reći NE. Ali kada vam dijete na kraju prizna da ste ipak u pravu, onda ste ponosi da ste uspijeli stisnuti srce i unatoč molećivom pogledu vašeg dijeteta pokazati mu da je bolje raditi jednu stvar svim srcem, nego deset stvari površno.
Teška je to lekcija koju moramo savladati i ja i moja djeca. Možda jednom kada budu imale svoju djecu shvate što im želim reći. Koliko sam samo puta čula tu rečenicu od svoje mame, ali tek sada znam što je željela reći.
