U majčinskom stažu imam osamnaest godina. Presvukla sam popriličan broj pelena, nabrisala se ukakanih guza, šmrkavih noseva, prehodala velik broj noći, ispravila hrpu zadaća i otrpjela epizode i epizode dječjih tantruma. Iz ovoga bi se dalo naslutiti da sam ispekla dobar zanat, no u zadnje vrijeme mi često za sve nedostaje volje. Još je prerano da se umirovim u ovom zanatu, ali osjećam umor i zasićenje
"Nisu djeca nemoguća. Djeca su uvijek djeca, a tebi su popustili živci", pokušala sam jedan dan gledajući se u ogledalo samoj sebi objasniti da moja teorija da su naši klinci nenormalno zločesti ne drži vodu.
U majčinskom stažu imam osamnaest godina. Presvukla sam popriličan broj pelena, nabrisala se ukakanih guza, šmrkavih noseva, prehodala velik broj noći, ispravila hrpu zadaća i otrpjela epizode i epizode dječjih tantruma. Iz ovoga bi se dalo naslutiti da sam ispekla dobar zanat, no u zadnje vrijeme mi često za sve nedostaje volje. Još je prerano da se umirovim u ovom zanatu, ali osjećam umor i zasićenje.
Majko, sada razumijem zašto si često bila ljuta. Zvali smo te Mrgud. Sada mene tako zovu. U principu, ti nisi bila ljuta. Bila si samo umorna, prezasićena. Od naših prohtjeva, tužakanja,istjerivanja pravde, iščekivanja da se vratimo iz izlaska, naših ljubavnih brodoloma, buntovništva.
Odmor uz njih je rijetko odmor. Upadnu u vaš bračni krevet i skaču po vašim kralježnicama do iznemoglosti. Vriskom vam paraju uši , a vi maštate o tišini. Omiljeni koktel završi na vašoj omiljenoj haljini. Vašu omiljenu glazbu nadglasaju tonovi njihovog omiljenog crtića. Na trenutke bi od svega toga najradije pobjegli, a kamo god da odete proganjat će vas praznina.
I onda porastu ,a vi postanete krcati godinama, iskustvom i mudrošću. I tolerancija na neposluh oslabi. Pokatkad vam se čini da ste otupjeli, a pokatkad da ste sa živcima na donjoj granici. Od djece se mnogo puta očekuje ozbiljnost koja nije u skladu sa njihovim godinama,a od odraslih da budu staloženi iako su pod užasnim stresom svakodnevice. Toliko mnogo očekujemo jedni od drugih da tu mora doći do erupcije razočarenja.
Kad je jučer moja devetogodišnja kćer zaplesala kao orangutan, ja sam joj doviknula: ”Ne ponašaj se poput majmuna,ti već imaš dovoljno godina!” A potom sam samoj sebi rekla. ”Ma, kvragu, pusti ju da bude dijete! To je najljepša uloga koju će odigrati u životu”.
I zajedno smo zaplesale u tom majmunskom điru. Smijala se kao što se smije kad je uistinu sretna. Držale smo se za ruke i vrtjele se uokrug ispuštajući majmunske glasove. Tko god da nas sad ugleda neka misli što hoće. Letjela je njezina blagovalovita kosa, zarumenjeli se obrazi, oznojili se dlanovi, poskakivali naši trbuščići, zapekla nas stopala i onda smo se stropoštale na parket, isplazile jezike i nastavile se smijati. Onaj Mrgud što vječito čući u meni zanijemio je od zaprepaštenja. Djeca trebaju biti djeca. Zaprljana. Luckasta. Zahtjevna. Nemoguća!
