Ako dajemo sebi nešto više gušta i prostora, bit ćemo bolji roditelji našoj djeci. Da, svi to znamo u teoriji, ali u praksi često puta zaboravimo na sebe. I onda očekujemo pljesak. A on ne dođe
Uvijek ću, prije svega, naglasiti kako me moje dijete obogaćuje i čini boljom osobom. I iza toga stojim u zadnju decimalu. No, kako svaka medalja ima dvije strane tako i ova naša. Moje najdraže, koliko me obogaćuje, me i iscrpljuje. Jer jednostavno – ne sluša. Nikoga. Ni mene, ni učiteljice, ni baku. Ona ima svoj pravac i po njemu radi. A ja bih ponekad od jada sjela i plakala.
Prošli tjedan nakon što smo u zadnji tren trčale da stigne u školu (a ja ustajem 90 minuta ranije), učiteljica mi je rekla da moja mezimica ima briljantan um i pobrkane prioritete. Ok, ne doslovno tako, ali u najkraćim crtama. Dakle, svi rade jedno, ona drugo. Jer to baš sad mora napraviti. Da se razumijemo, najčešće to uopće nisu stvari vezane za školu.
I onda ja ludim. A ona šuti. I gleda kroz prozor. Pitam ju malo kasnije, jesi li razmislila o onome što je bilo. Kratko i jasno – NE. Nije imala vremena. Nije joj se dalo. Nije jer nije.
Moja frustracija postaje još veća pa pričam u beskraj, a oko moje me pita: "A kad ćeš završiti da ti ispričam što je bilo u školi?" Munje i gromovi na najjače.
I onda sam zamolila svog prijatelja, kolegu, bivšeg kuma da se nađemo. Da vidim kako si mogu pomoći da ne blebećem toliko. Jer evidentno ne nosi pomake. Kako da se postavim drugačije, da sebi olakšam. Kako da bolje razumijem.
Kad sam zadnji put ugodila sebi?
I tako sjedimo mi na kavi i pričam ja kako u rujnu idem prvi puta solo na more, 5 dana. Prvi puta bez najdraže. I kako čekam taj rujan, kako se radujem odmoru u svom ritmu.
Pita on mene: "A kad si zadnji puta ugodila sebi?" Ono, ugodila da si sebi dala baš ono što ti treba. Hm. Hm. Hmmm.
Ok, odem na trening kad god mi se pruži prilika. Odem van s curama kad mi je rođendan. Šteta da je samo jednom godišnje. Odem u kino gledati film, a ne crtić kad je mezimica s tatom na skijanju. I to je to. A godina ima 365 dana.
Frustrirana jer se žrtvujem, a nitko mi ne plješće zbog toga
Da odmah naglasim, ne žalim se. To je sve moj izbor. Ali, shvatila sam da sam pod izlikom prioriteta (koji to nisu trebali biti baš uvijek) zapravo odustala od sebe. I onda bila frustrirana jer se ja žrtvujem, a nitko mi ne plješće zbog toga. Zašto bi pljeskao, pa to je moj odabir.
Volim svoje dijete, ali moram voljeti i sebe
Što želim reći? Ako dajemo sebi nešto više gušta i prostora, bit ćemo bolji roditelji našoj djeci. Da, svi to znamo u teoriji, ali u praksi često puta zaboravimo na sebe. I onda očekujemo pljesak. A on ne dođe. Pa se ljutimo na sitnice. Gluposti. Nebitne stvari.
Imam prijatelje koji, jednom godišnje, za svoju godišnjicu braka odu za vikend negdje. Sami. Odu van kad baka dođe k njima i čuva djecu. I traju. Dijele obveze. Dogovaraju se. Pune baterije na razne načine.
Jer, spremnici energije koje punimo uz djecu su drugačiji od onih rezerviranih za nas same. Mi smo roditelji, ali smo i dalje individue s potrebama za zabavu, odmor i slično.
Dakle, volim svoje dijete više od svega, ali MORAM voljeti i sebe. Jer jedino joj tako mogu dati ljubav koja ne traži, ne optužuje, ne prigovara. Ljubav koja voli i podržava.
