Nisam spremna za dijete

denia sve će bit ok…vjeruj…sve se u životu događa s razlogom…ja sam ostala trudna iz prve, iskreno nisam mislila da je to moguće, malo smo se zaigrali hajmo napravit bebu i primilo se od prve…blago rečeno bili smo u šoku… nezaposleni oboje…imali smo samo svoju sobu u kući njegovih roditelja…da je bilo bajno, nije, neću ti lagat…kad živiš u zajednici puno puta moraš prešutit neke stvari i svašta nešta…
…znam da sam plakala, a moj dragi je buljio u strop i govorio bit će sve uredu iako sam u njegovim očima vidjela da ga je je…strah i da nema pojma šta govori…

…kako je trudnoća napredovala tako su se i stvari posložile, vjenčali smo se, on se zaposlio, uredili si posebno sve i živimo..nikad mi ljepše nije bilo…naše dijete sad ima 3 godine i očekujemo drugo…ne mogu si zamisliti da je moj život krenuo nekim drugim putem…imati dijete je nešto najljepše i najteže na svijetu…i vrijedi…možda sad ne vidiš izlaz iz situacije u kojoj si se našla ali vjeruj sve će doć na svoje mjesto…strpljenja malo, truda i vjere…sretno…i čestitam :)

Mama102,svaka cast! Bas lipo i iskreno receno!
Evo mi smo planirali bebu i bili smo vec u braku i zivimo sami,pa isto kad sam vidila pozitivan test plakala sam i od srece i od straha! Ne postoji idealno vrijeme i uvjeti za imat dijete, da to cekamo upitno je kad bi i bi li ga imali. Al ipak vjeruj, denia, da kad dijete dodje sve drugo nije vazno i otkrijes da u sebi nosis snagu kakvu nisi mogla ni zamislit da imas. Jedan njegov osmijeh rusi sve pred tobom, bilo kakav strah i problem vise ne postoje kad ti se tvoje dijete nasmije! I onda samo stanes i promislis: ma jeb* sve kad imam tebe!

Denia potpuno razumijem tvoje strahove jer sam se slično osječala! Isto sam dugo bila samostalna, radila još tijekom fakulteta, nakon i to na jako uspješnim pozicijama…i onda sam ostala trudna, od posla ništa…noga u guzicu. Sve ono na čemu sam radila i što sam željela godinama palo je u vodu. A da ne kažem da mi je i dečko bio nezaposlen. Kasnije je on našao posao, oženili smo se i eto, nekako sam navikla da jedno vrijeme ‘'ovisim’' o nekom drugom iako mi to i dalje zna teško pasti. Normalno je da se bojiš, velike su to promjene i život ti više neće biti isti. Ali unatoč tome kad primiš svoj mali smotuljak znat češ da sve to više nije toliko vrijedno naspram tvog malog voljenog djeteta . Želim vam svu sreću!

tražila sam na internetu utjehu i našla vas pa da podijelim i svoju (ne)bajnu situaciju. nedavno sam saznala da sam trudna - imam 27 godina i najdivnijeg decka pola godine, ali tek sam zavrsila skolovanje, puna sam planova, nemam stalni posao (a tako ni stabilni izvor prihoda) i zivim u drugom gradu od svojih roditelja, a decko je jos uvijek u brakorazvodnoj parnici svog prvog braka iz kojeg vec ima malu djecu. situacija je poprilicno kaoticna i nemam pojma sto zelim i osjecam. dogovorili smo se da je odluka zajednicka i da smo zajedno u svakom slucaju, ali uopce ne mogu zamisliti kako cemo uspjeti odluciti tako nesto. kako god, nadam se da ste se vi navikle na novonastalu situaciju, da se stvari slazu i da se sreca budi. 

Draga bbirkin, nitko ne može odlučiti umjesto tebe, ali ja bih ti savjetovala da zadržiš dijete (ako razmišljaš o abortusu). Dok sam studirala i sama sam puno puta razmisljala sto bih napravila u takvoj situaciji i nekako sam uvijek bila sigurna da bih pobacila. No kad gledam iz sadašnje perspektive, ispada da cijeli život čekaš neku idealnu situaciju - diplomiras, zaposlis se, udas, se, rodis…. no idealna situacija ne postoji. Tako sam i ja čekala sve to, pa onda kad sam napokon odlučila da hoću imati dijete - trebala mi je godina i pol, a ne 2 mjeseca kako sam si zamislila… i onda mi bude žao što nisam nekad dopustila da se stvari dogode. Imaš 27 godina (a ne 17)…stvari će doći na svoje mjesto, ne brini i veseli se prinovi!

Zadnji komentar prije 2 godine…Dogod

Ako ikad itko vise posjeti ovu temu sa dilemom o abortusu htjela bi samo reci da ne poznam nikoga tko je odlucio zadrzati dijete i da je pozalio tu odluku, ali itekako znam one koji su se odlucili za abortus i sad s tom krivnjom i kajanjem moraju zivjeti do kraja zivota.

Snjeguljica24

Pozdrav, nova sam ovdje i neznam da li je vec bilo ovakvih tema…
Ugl zelim s vama podijelit svoje iskustvo…
Napravila sam test prije dva tjedna i pozitivan je… Po izracunu zadnje menstruacije sada sam trudna vec 9 tjedana. Plakala sam satima kad sam vidjela da je test pozitivan :(
Sva jadna sam to priopcila decku i on nije znao kako reagirati … Rekao mi je da ce me podrzati sta god ja odlucila… Ja sam definitivno bila za pobacaj… Da se razumijemo ja i decko se obozavamo u nasim planovima je svakako u buducnosti bilo vjencanje i dijete :) Ali to se dogodilo sada kada ja nisam spremna… Desilo se ali dijete je napravljeno iz velike ljubavi mada ga nismo planirali…Kroz ova dva tjedna mi je govorio da trebam ipak rodiiti da ce nam poslije biti zao itd itd… I nekako smo se slozili da cu ipak roditi…U meni je problem… Jos nisam nikome rekla i kao i da ne zelim.. Nemogu se zamislit sa stomakom sa bebom sa cinjenicom da cu biti majka.. Sada… Oduvijek sam govorila da cu biti najbolja mam i znam da hocu ali nisam tako to zamisljala.. Trebalo je to sve nekim redom.. Ali sada je ovako kako je.. Rodit cu to dijete i voljet cu ga najvise sigurno. Ali zasto nisam sretna.. ?! Trebam vec priopcit ljudima oko mene da sam trudna sa smjeskom na licu jer to je nesto prekrasno a ne sa tuznim izrazom lica… :( Imam 23 god i nisam toliko mlada za dijete s obzirom da sam okruzena curama koje su rodile sa 16 :/ Da li je netko od vaas imao slicnu situaciju ? Razmisljam o imenima razmisljam kako ce mi beba izgledati gledam si stomak i stalnoooooo razmisljam o svemu i svacemu.. Ali i dalje nisam sretna… Zastoo ?! Prijateljica mi je sada trudna 5 mj i jedino sam njoj rekla da sam trudna i kako se osjecam i ona me uvjerava da ce se to sve promijenit uskoro… Kada vidim prvi put svoju bebu na ultrazvuku,kada se prvi puta pomakne itd… Ona je sretna :) Ne zelim da me osuđujete nego podijelite svoje mozda slicno iskustvo , date savjet ili nesto… Hvala ! :)

Mlada si, vjerujem da ti je tesko.
Jedno ti mogu, kao majka, sa sigurnocu reci.
Kad primis to dijete u ruke, prvi put ga previjes, presvuces, vidis njegov osmijeh, prvu rijec, prvi korak…ono ce postati cijeli tvoj zivot, cijeli tvoj svijet, neprocjenjivo blago za sto ces biti spremna bez razmisljanja dati svoj zivot. Ovo sto sad osjecas je prolazno, vjeruj sve ce biti dobro i bit ces savrsena majka. 😊😚

Nije lako neplanirano ostati trudna… Puno je tu emocija i nedoumica, ali svakako me ništa ne bi “natjeralo” da odustanem og toga da postanem majka…Koliko god da me i dalje strah, radujem se svakom pregledu i jedva čekam da se bebica napokon rodi.
Slažem se i s Baarbaarom… Ne poznajem osobno nikoga tko je abortirao dijete, ali moja kolegica s faksa je ostala trudna sa 19 godina i, koliko god da je bila uplašena, nije joj palo na pamet “riješiti” se bebice… Sad je sretna majka trogodišnjakinje.