Nisam spremna za dijete

Pozdrav, nova sam ovdje i neznam da li je vec bilo ovakvih tema…
Ugl zelim s vama podijelit svoje iskustvo…
Napravila sam test prije dva tjedna i pozitivan je… Po izracunu zadnje menstruacije sada sam trudna vec 9 tjedana. Plakala sam satima kad sam vidjela da je test pozitivan :( 
Sva jadna sam to priopcila decku i on nije znao kako reagirati … Rekao mi je da ce me podrzati sta god ja odlucila… Ja sam definitivno bila za pobacaj… Da se razumijemo ja i decko se obozavamo u nasim planovima je svakako u buducnosti bilo vjencanje i dijete :) Ali to se dogodilo sada kada ja nisam spremna… Desilo se ali dijete je napravljeno iz velike ljubavi mada ga nismo planirali…Kroz ova dva tjedna mi je govorio da trebam ipak rodiiti da ce nam poslije biti zao itd itd… I nekako smo se slozili da cu ipak roditi…U meni je problem… Jos nisam nikome rekla i kao i da ne zelim.. Nemogu se zamislit sa stomakom sa bebom sa cinjenicom da cu biti majka.. Sada… Oduvijek sam govorila da cu biti najbolja mam i znam da hocu ali nisam tako to zamisljala.. Trebalo je to sve nekim redom.. Ali sada je ovako kako je.. Rodit cu to dijete i voljet cu ga najvise sigurno. Ali zasto nisam sretna.. ?! Trebam vec priopcit ljudima oko mene da sam trudna sa smjeskom na licu jer to je nesto prekrasno a ne sa tuznim izrazom lica… :( Imam 23 god i nisam toliko mlada za dijete s obzirom da sam okruzena curama koje su rodile sa 16 :/ Da li je netko od vaas imao slicnu situaciju ? Razmisljam o imenima razmisljam kako ce mi beba izgledati gledam si stomak i stalnoooooo razmisljam o svemu i svacemu.. Ali i dalje nisam sretna… Zastoo ?! Prijateljica mi je sada trudna 5 mj i jedino sam njoj rekla da sam trudna i kako se osjecam i ona me uvjerava da ce se to sve promijenit uskoro… Kada vidim prvi put svoju bebu na ultrazvuku,kada se prvi puta pomakne itd… Ona je sretna :) Ne zelim da me osuđujete nego podijelite svoje mozda slicno iskustvo , date savjet ili nesto… Hvala ! :)

Nitko s imalo mozga te ne bi osuđivao… To je ooogrooomna (!) promjena za ženu čak i kada planira trudnoću a kamoli kad se dogodi. I meni se dogodilo, nismo planirali. Mamu sam tri mjeseca prije trudnoće pripremila da nikad neće imat unuke od mene i da se ne nada. Imala sam isplaniran tečaj školovanja vani za koji sam štedila ko crkveni miš, radila dva posla, mučila se i trudila i na kraju sam zatrudnila.
Odma sam znala da sam trudna jer sam se baš osjećala drukčije i imala mučninu od kave i cigareta. I iako sam dugo s dečkom bili smo u prekidu dva-tri mjeseca i kad se to dogodilo smo se tek bili ,,vratili ,, jedno drugom prije dva mjeseca. Nisam bila sigurna što želim, di želim… ma ništa..

Kad sam vidila test dobila sam napadaj panike i test je pokazao da sam 2-3 tjedna trudna. Bacila sam test na pod, drhtećim rukama uzela mobitel i nisam znala koga nazvati. Bila sam u panici, u strahu, poslije se izmjenjivala neka sreća ( tu emociju ni dan danas ne mogu objasnit) jer nikad nisam htjela dijete i onda nekakav stid i osjećaj da sam iznevjerila samu sebe. Da ću bit dio crne statistike Hrvatske , bez posla, s djetetom na putu, da ću postat nezadovoljna kućanica- ono totalno crne misli iako se divim ženama koje imaju djecu i još rade i zbilja nikad nisam imala loše mišljnje o njima ali o sebi u tom trenu jesam. Dečko je reagirao isto zbunjeno poput tvog. Rekao mi da je to nemoguće(!??!) pa sam se rasplakala pa se ispričavao jer je i on bio extra zbunjen iako je on nekad htio dijete ali ne još. 

I onda sam njega krivila, govorila mu da je nesposoban, kako je to mogao napravit a da ni ne zna kako, pa sam dva mjeseca plakala čim bi ostala sama i mrzila sebe pa bi me onda pekla savjest i plakala bi jer sam mislila da škodim bebi i kako je to sebično od mene i kako će se ta beba osjećat u podsvjesti neželjeno jer sam ja takva prasica sebična i trebalo mi je jedno 3-4 mjeseca da uopće prihvatim trudnoću. Onda kad sam je prihvatila sam imala strah da će bebi nešto bit jer sam se toliko nervirala i da će mi ,,Bog,, vratit za sebičnost… Inače nisam toliko nerealna ali sad sam bila van sebe. 

I sad imam jos 10 tjedana do kraja trudnoće i još uvijek ne mogu zamislit da je u mom trbuhu malo živo biće koje će bit moj sin iako sam ga vidila i na 4D ultrazvuku i kako maše ručicama i nogicama…. 

A ja sam starija od tebe 5 godina…. I tako sam smušena… A sreću preveliku ne osjećam još uvijek, više kao nekakvu brigu i nekad me preplavi onaj osjećaj ,,slatkoće,, prema maloj bebi ali kažem, još mi je nevjerojatno da nosim bebu. Ja sam si samo debela :D

Mislim da će se sve promijeniti kad rodim. Nismo sve iste i ne bi trebala osjećat pritisak da budeš van sebe od sreće kad saznas za trudnoću. Ne znači da nećeš volit svoje dijete više od ikog kad se rodi.

E da , i još uvijek me strašno nerviraju komentari tipa; vidi sto si se najela itd. Dođe mi da ljudima razbijem glavu kad mi tako nešto kažu… ali primjećujem da mi je drago kad mi ljudi kazu da nisu znali da sam trudna i zele mi srecu onda nekako osjecam neki ponos. Mozda nisam najbolje objasnila ali ukratko; sve je to konfuzno :D 

Moj savjet je da kazes kome trebas rec iza 12. tjedna kad prodju prva tri kriticna mjeseca i onda da samo prihvatis trudnocu i pomiris se sa sporijim  tempom zivota ali da i dalje radis stvari koje volis. I malo po malo ce trudnoca postat dio tebe i vidit ces da nisi izgubila vlastiti identitet.

Draga Faith, imala sam sličnu situaciju kao i ti. Bila sam zadnja godina faksa sa velikim planovima (21 godina). Bila sam u prekidu sa bivšim dečkom, ali ipak smo se nakon godinu dana pomirili i ja odmah ostala trudna. Isto sam saznala kad sam već bila 9 tjedana trudna i plakala sam jer nisam željela dijete, a ono nije bilo ni plod neke ljubavi, jer bivšeg nisam voljela. To je više bila neka navika i nitko drugi nije naišao pa je eto on bio najbolje rješenje. Nisam razmišljala o prekidu trudnoće jer sam to prošla u srednjoj i cijeli život mi je to veliki teret na duši. I nikad si to neću oprostiti. Tako da ovaj put to nije ni bila opcija. Mislim da je moja situacija bila gora od tvoje jer ja svog bivšeg nisam voljela i nismo bili dobri jedno za drugo. Ali prihvatila sam trudnoću i usredotočila se na bebicu i sad kad čitam dnevnike ne mogu vjerovati kako sam bila nesretna, a ipak sam se pomirila s tim. Bebu sam obožavala i ona je bila moj centar svijeta. Nakon 4 godine rastala sam se i već sljedeće godine upoznala svog princa na bijelom konju. Mislim da je bitno samo kako si posložiš stvari u glavi. Da nisam ostala trudna tko zna u kom bi smjeru išao moj život ali sada, 15 godina poslije, mislim da je baš tako trebalo biti. Dijete mi nikad u ničemu nije bilo zapreka, ni za posao ni za izlaske. NIkad mi nije bila teret jer samo je stvar kako si posložiš prioritete. I sa djetetom se može i putovati i izlaziti, samo je jako bitna podrška partnera, a moj sadašnji muž je presuper u svemu i razumije moju potrebu i za putovanjima i izlascima i druženjem sa prijateljicama.
A kad se samo sjetim kako sam se osjećala prije 15 godina savršeno te razumijem. Nisam imala ni posao, niti sam voljela čovjeka s kojim sam čekala dijete i bila sam jako nesretna, ali hrabro sam išla naprijed. Ti već imaš puno više od mene jer imaš pokraj sebe osobu koju voliš i s kojom se zajedno možeš veseliti vašoj zajedničkoj bebi. A to je stvarno najbitnije od svega. Jer kad ima ljubavi sve drugo se lakše posloži. Moja su se raspoloženja mijenjala tijekom trudnoće, ali na kraju kad sam primila to malo nemoćno biće sa crnim, velikim okicama ništa više nije bilo važno i ona je bila moja najveća sreća. Tako da će se vjerojatno i tebi probuditi majčinski osjećaji, ako ne prije onda kad rodiš. Probaj gledati pozitivne strane svega jer iz mog iskustva djeca ne moraju biti prepreka da mi i dalje živimo svoj život normalno. Samo se moramo malo prilagoditi novonastaloj situaciji, ali da bi dijete bilo sretno bitno je i da smo mi sretni!!!! Želim ti od srca da ti se sve posloži i samo pozitivno gledaj na stvari i tako će ti se i vraćati pozitivno.

Draga faith….nešto sam malo starija od tebe….27…i kao friška mama mogu ti samo reći da mi je i samoj bilo tako…kad sam skužila da sam trudna isto mi je bila frka šta ću kak ću…ali na kraju ti sve dođe na svoje….savim danom trudnoće čekaš  nešto novo…spol,prve pokrete pa onda termin…a do poroda ti se slože sve kockice u glavi i postaneš savršeno spremna :) samo hrabro :)

Draga, nitko nije spreman, da pročitaš milijune knjiga, članaka, misliš da znaš sve, a ubiti nemaš pojma i nikad nisi spreman. I ne brini se za te osjećaje koje imaš, normalni su. Ja sam isto bila u takvoj situaciji. Slušaj ovak, ti i dečko se volite, bebica je tu iz ljubavi nastala, saberi se prvo. Znam sve, muka ti je od same pomisli na sve to, ali ajde lijepo legni s dečkom u krevet, smiri se i pričajte o pozitivnim stvarima oko bebe, samo pozitivno, nemoj uopće razmišljati o negativnom i da vidiš kak ti bude sve super. Imaš 9 mjeseci da se središ, mi smo si renovirali cijeli stan, ja sam othranila dva miceka na dudu za vrijeme trudnoće, pripremila sve živo i ne živo. Ne budeš bebu dobila sutra, budeš vidjela da imaš vremena pripremiti se za sve. 
Ja sam rodila prije manje od mjesec dana, ne mogu si zamisliti da nje nema tu kraj mene i ne mogu si zamisliti kaj bi bilo da sam pobacila.
Slušaj me, dijete je jedna velika ogromna sreća, ne možeš biti u banani dok si kraj tog malog čuda. I nemoj se bojati, niš nije tak teško, sve se nauči s vremenom. 
Odi na ultrazvuk i dok ti pokaže kak srčeko kuca, sve ti se bude promijenilo. 

Sretno draga i nemoj se bojati, sve se događa s razlogom i sve bude u redu.

nisi sretna?! pa, nije kraj svijeta. sve što prolaziš je normalno. događa ti se nešto potpuno novo, nešto što nisi planirala. nešto što će ti promijeniti život. 
daj si vremena da prihvatiš novonastalu situaciju. možda se nešto promijeni kad kažeš roditeljima, možda se promijeni kad vidiš UZV, možda kad osjetiš prve pokrete, možda kad rodiš, možda 2 mjeseca nakon poroda….. nemoj se opterećivati sa osjećajima koje osjećaju drugi ljudi kad čuju vesele vijesti. svi smo mi drugačiji, pojedine situacije doživljavamo na svoj način. 
ja općenito nisam osoba koja intenzivno doživljava osjećaje, nisam imala nikakve velike izljeve ljubavi. u blicevima mi je znao doći osjećaj uzbuđenja, ili veselja… ali nije bio prisutan cijelo vrijeme. 
danas je moj dječak centar moga svijeta i ne mogu zamisliti život bez njega bez obzira koliko mi živaca zna pojesti. :)

Ja sam mama 2x imam 25 godina.. nisam baš u istoj situaciji kao ti jer sam sa sadašnjim mužem već 10 godina i oba moja dečka su itekako planirala i bome smo se navježbali da ih dobijemo.. hoću ti reći da svakako razgovaraš sa nekime, ako nemaš pored sebe nekoga tko te može saslušati bez osuđivanja potraži stručnu pomoć.. ja koja sam djecu planirala se znam probudit u strahu da kaj ja to radim kako ću ih odgojit, kakvi će biti ljudi.. ja sam MAMA…. to je prevelika odgovornost, svaki dan nosi nešto novo, svaki dan neki strah, neka briga, a opet kada ih pogledam znam da sve radim super i da sam željela biti mama od kada znam za sebe.. ima nešto u kaj čvrsto vjerujem i već sam to 1000 puta rekla tu an forumu, kada taj mali smotuljak dođe u tvoje ruke, sve budeš znala, kako, zašto, di… rađanjem djeteta rađa se i majka i možda nečeš odmah znat podojit, pa će te biti strah da bebu ne slomiš, ne obučeš pretoplo, pa 100x skočiš iz kreveta da vidiš da li diše  ali brzo vrlo brzo stvari dođu na svoje mjesto i svaki dan je sve lakše biti mama, svaki dan budeš bila sve sigurnija.. sigurno… ali razgovor o tome kako se osjećaš sigurno ti može pomoći.. i da hormoni su jedna jako za..bana stvar, čuvaj se toga, pogotovo u početku trudnoće kada najviše divljaju i kada rodiš.. nadam se da se kroz par mjeseci vidimo u Rodi

Kad bi se išlo općenito gledat na spremnost žene na trudnoću, mislim da bi bilo 50/50, tako da osjećaji koje imaš su normalni. Svjesna si što sve znači imati dijete, prvo tih 9 mj u tebi, a onda i sve to kasnije, i zato je taj strah. Moje osobno iskustvo je bilo prvo sreća (dečko i ja smo htjeli imati dijete, al je bilo kad se desi - se desi), pa onda strah, pa nespremnost, pa sreća, pa strah, pa nespremnost. Čak smo imali i jednu malo jaču svađu gdje sam mu i rekla da ne znam da li želim imati dijete (tad sam bila već 2 mj trudna), on je bio shrvan, al je bio uz mene. Naravno, u tom trenutku sam ja imala toliko toga na pameti da nisam ni razmišljala normalno, i čim sam to na glas rekla, znala sam da nije istina. Točnije, da želim dijete. No, to je bilo moje iskustvo. Koju ćeš odluku na kraju ti donijeti je sasvim druga stvar. Samo znaj da je sve to normalno (hormoni su zajebana stvar) i ne donosi nikakve odluke na brzinu. Daj si vremena jer ga još i imaš i budi sigurna u svoju odluku, ma kakva god da bila. 

Ja imam 27 godina i nisam sigurna u ovo što mi se događa.. Ista situacija, dugo sam s dečkom, volimo se i u planu su nam bila djeca, ali ne sada.. I desilo se, iz jednog, nazovimo ga, pokušaja.. Isto sam plakala satima, dvoumim se i sada u 16. tt., ali eto.. Odlučila sam. Da li sam sretna? Ne bih to baš nazvala srećom, no guram dalje.. Smišljam imena iako još ne znam spol, zamišljam kako će beba izgledati i brinem od pregleda do pregleda da li će sve biti u redu.. No, razmišljam i koliko bi život bio jednostavniji da se nije trudnoća baš sad dogodila, razmišljam i o tome što sam trebala još u životu napraviti i što sam možda propustila.. Nastojim izvući iz svega neku motivaciju i fokusirati se na dovršavanje nekih planova prije kraja trudnoće, ili bar do kraja porodiljnog.. Dragi je sretan, presretan za moj osobni dojam.. Ponekad ne razumije stvari koje mene muče.. No, prolazimo kroz trudnoću zajedno.. On se aktivno uključio, brine o kolicima, autosjedalicama, krevetićima, stolovima za presvlačenje, jednokratnim ili platnenim pelenama, a ja.. Imam zadatak da samo brinem o ovom čudu što raste u meni. Vjerujem da ću biti optimističnija kako vrijeme bude prolazilo!

Ovak, ja sam htjela bebu i bila sam presretna kad sam ostala trudna odmah drugi mjesec. I kad smo rekli svima i kad se ta prva sreca slegnula ja sam bila sva jadna jer sam mislila da nisam spremna na nista od toga. Ni mi nismo bili u braku ni imali rijeseno stambeno pitanje. Sad kad sam rodila i kad se sve nekako poslozilo najsretnija sam na svijetu sa svojom malom smjeskicom :)