Drage žene nadam se da ce vam moje iskustvo služiti i žene koje ce se pronaći u istoj situaciji poistovjetiti sa mnom.
Krenimo od početka.
Saznala sam da sam trudna jer smo radili na bebi pa nije bio neki šok ali smo se iznenadili brzinom trudnoće.Presretni smo bili.
Sa 6 tj sam otišla na ultrazvuk,sve je bilo super,srce kuca.
Sa 13 tj počinje noćna mora.Došla sam na ultrazvuk i ginekologica mi je rekla da nešto nije u uredu,da je beba u nekoj tekućini/oteklini,nuhalni nabor 3,5mm,od toga dana kreće borba.Vađenje svih mogućih nalaza,poslali su me da napravim Nifty test jer sumnjaju na sindrom Downov.Nalaz je došao za 5 dana i potvrdio sumnje,visok rizik na sindrom Downov.U roku pet dana nuhalni nabor je narasto na 6,3mm.Sa 15 tj dolazim na ultrazvuk bebi srce kuca ali nuhalni je sad na 14,6mm,svi su u čudu kako je beba živa.Ja svim silama trazim i mislim kako ce ipak biti sve dobro ali… Dolazim na ultrazvuk sa 15tj plus 6 dana,radimo ultrazvuk ali bebi više ne kuca srce,umrla je.Srce mi se slomilo… Hidrops fetalis je bio ogroman.Što ćemo sada?
Odlazim u Petrovu,i ginekolozi se odlučuju na pobačaj sa tabletom nova metoda.
Kiretaža nije mogla jer sam bila skroz zatvorena,samo bi me oštetili.
Dobila sam 3 tablete prvog dana za pripremu.
Sljedeći dan 2 u rodnicu u 11h,jednu u 14h,1 u 17h i oko 18h sam osjetila neko grčenje (s tim da sam si ponjela Brufene jer oni daju ketonale,i popila nakon prve dvije Brufen od 600mg,i drugi od 600mg sam popila poslje tablete u 17h)
Grčenje i bolovi kao kad trebate dobiti mengu.
Osjetila sam pritisak i otišla na wc,osjetila sam da je nešto palo,prepala sam se nisma htjela pogledati,digla sam se i zvala sestru.Donjela mi je pelenu i ginekolog me je pregledao,sjela sam na stol i on mi je rukom izvadio bebu,nije me ništa boljelo,skroz malo zanemarivo(ne znam kako).
Osjetila sam kad ju je izvukao van,kakav osjećaj tuge.Ne mogu vam opisati.
Nakon toga slijedi kiretaža jer je posteljica ostala.
Kiretažu su mi radili na živo jer sam jela.
Boljelo je nije bilo ugodno ali brzo je bilo gotovo.
Uglavnom jako teško,pretužno,ali što mogu?
Tako je valjda moralo biti!
Najbitnije je ostati stabilan u glavi.
Dođu dani tuge i plakanje ali mislim da je ovo bilo najbolje za mene i bebu.
Nije se mogla izboriti sa svime time,bilo je pitanje vremena.
I da,curica je bila. ❤️
Borila sam se do zadnjeg za nju,ali je Bogu bila draža ❤️
Ona je gore na nebu,srest ćemo se jednom.
Moja Lana ❤️
Miss Sweet
Draga Mateja, jako mi je zao! Sada je vrijeme da odtugujes svoje, nemoj se ustrucavati! Ako treba porazgovaraj sa strucnom osobom, meni je to puno pomoglo. Prosle sam godine prosla inducirani porod u 22. Tjednu zbog pucanja vodenjaka. U tjednima koji su tome prethodili svakakve dijagnoze i preporuke sam se naslusala (kako treba ici ni prekid trudnice zbog loseg komb.probira i sl), ali sam se borila za svoju djevojcicu do samog kraja! Na zalost, zavrsilo je prijevremenim porodom, a ona je bila premala da bi prezivjela. Ono sto sam shvatila je, da iako je sa mnom (s nama) bila samo tih 5mjeseci napravila je ogromne stvari za nasu obitelj, ojacala nas brak, u meni pokrenula promjene na bolje u smislu nekih zivotnih situacija u kojima sam se nalazila. Zahvalna sam Bogu sto mi je dao dar da budem njezina mama!
Sortiraj odgovore
Najstariji