Drage mame i buduce mame, ne znam da li se je neka od vas susretala sa slicnom situacijom.
Naime, udala sam se pocetkom decembra i prosle sedmice sam saznala da sam trudna, trudna sam svega par sedmica i jos sam na pocetku. Ali ja ne znam sta se desava sa mnom, otkad sam saznala da sam trudna osjecam se anksiozno, nespremno, svaki dan sam pod stresom, takva zaspim i takva se budim. Da se razumijemo, zeljela sam oduvijek dijete, nakon braka smo rekli da necemo odugovlaciti sa bebom i zeljela sam svakako u ovoj godini ostati trudna. Samo nisam ocekivala da ce se desiti odmah, racunala sam mozda nakon nekoliko mjeseci. Sad osjecam krivicu jer nisam zamisljala ovakvu reakciju sa moje strane. Mislila sam da cu biti neizmjerno sretna, pogotovo jer znam da se dosta zena bori kako bi ostale trudne.
Osjecam da nisam spremna za trudnocu, porodjaj, bebu.. Osjecam da mi je prebrzo, osjecam se jako lose danima i strah me je. Jos ne osjecam ljubav prema djetetu koje raste u meni.
Nisam premlada niti nezrela, imam 29 godina i po svim nekim mjerilila sam spremna da budem majka. Muza sam poznavala relativno kratko prije braka, dakle nakon nekoliko mjeseci veze smo poceli zivjeti zajedno i dva mjeseca nakon toga smo usli u brak. Muz je divan, voli me, postuje me, pazi me maksimalno, podrzava me u svemu, pomaze mi u kucanskim poslovima i nije mu tesko nista napraviti za mene. Financijski jako dobro stojimo, radimo oboje, nedavno smo se preselili u veliki stan, vise nego dovoljan za jednu familiju.
Ali ja vama ne mogu opisati ovaj strah, ovu nespremnost i osjecaje. Otkad sam to cula, pocela sam cak da sumnjam i u brak, u smislu da li je dobro sto smo se tako brzo vjencali, da li se dobro poznajemo, hocemo li funkcionisati na duge staze jos sa bebom. Inace se volimo i super slazemo, tako da ne znam sta se sa mnom desava. Cak razmisljam i kako ce reagirati okolina na ovako brzu trudnocu i slicno.
Ovo vjerovatno zvuci sebicno i nezahvalno i osjecam krivicu zbog svojih osjecanja. Dodje mi da sebi udarim koji samar.
Da li je neka imala slicna iskustva u trudnoci? Da li zena ikad moze biti spremna za bebu i ono sto je ceka? Kako smiriti ove strahove? Kako se nositi sa reakcijom okoline? Kako prigriliti sve ovo sto dolazi?
Draga Mimi,
iz tvoje priče ne vidim kako je muž reagirao na vijest
Mi smo u dužoj vezi, nevjenčani i živimo skupa…dugo smo željeli dijete i trudili se par godina i taman kad smo krenuli u neke druge planove i pripremu za MPO, ostala sam trudna…
Netko bi pretpostavio da nakon toliko godina želje da sam skakala od sreće…vjeruj mi nisam…bila sam sretna, ali sam i plakala od šoka, jer nisam očekivala, svi osjećaji su mi bili isprepleteni…i dragi je bio u šoku, isti dan kad su mu rekla to mu je bio najgori radni dan ikad
Tako da naši prvi osjećaji nisu bili skakanje do neba od sreće nego totalni šok i zabrinutost…što je skroz normalno
To što ne osjećaš ljubav prema bebi koja raste u tebi po meni i to je normalno…mijenjat će ti se osjećaji kroz cijelu trudnoću, ali ljubavi neće nedostajati ona će samo rasti…strah i nespremnost svi osjećamo, ali to ne znači da se nećemo snaći u ulozi majke
Po tvojoj priči vidim da ste u sve svjesno ušli, svi mi nakon neki postupaka imamo preispitivanja, moglo je ovako ili onako..
Ali na kraju krajeva, ako se vi volite i podržavate u svemu, nije bitno kraće vrijeme koje ste proveli prije, a pogotovo je ne bitna okolina, koja niti vam plaća račune niti će danas sutra brinuti o vašoj djeci
Samo sam došla da ti kažem da sve što osjećaš je normalno i da ti napišem da ne skaču svi do neba kad ugledaju plus
Jedino ako ti je teško s osjećajima i mislima da se izboriš možda da odeš do psihologa pa porazgovaraš o svemu, naravno razgovaraj i s mužem
Želim ti svu sreću
Sortiraj odgovore
Najstariji