Kako god bilo i kakva god situacija bila, nemoj to napraviti. Kajat ćeš se do kraja života. Čitam brojne članke o tome na internetu, čak i na faceu ima jedna grupa “protiv pobačaja” i kad to vidim oči mi se napune suza. Majke te djece do kraja života pate zbog učinjenog i stalno ih proganja činjenica da su ubile vlastito djete. Djete je nevino i nije zbog ničeg krivo, ono je čovijek (koliko god bilo malo) i ima pravo na život. Tko god rekao da je to hrpa stanica, vara se. Od dana začeća to je čovijek i jedino Bog može nekom oduzeti život, mi ne smijemo. Budi hrabra i vjeruj mi, jednog dana će ti biti drago što si postupila ispravno i dala šansu sebi i djetetu. Djete je radost i veselje. Nadam se da ćeš se nakon ovog predomisliti
Draga mama (da, sada si mama),
ne pišem ovo kako bih te odgovorila od tvog nauma, (iako je prošlo već mjesec dana od kada si potaknula ovu temu i vjerujem da si do sada već odlučila), pišem kako bih s tobom i svim mladim djevojkama, koje se svakodnevno nalaze u toj situaciji, podijelila svoje iskustvo.
Nisam znala kasni li mi menstruacija ili ne (jer su neredovite), ali sam osjetila promjene na tijelu i posumnjala na trudnoću. Kako su dani prolazili simptomi su postajali sve izraženiji. Osjetljive i bolne grudi, pristisak u donjem dijelu trbuha, grčevi… Trajalo je tako dva tjedna, a onda je test na trudnoću pokazao +. Bila sam van sebe, jedan dio mene je vrištao od sreće, drugi zamro od straha. Što sada? Apsolventica sam i nemam stalan posao, u dugogodišnjoj vezi, no ni njegova financijska situacija nije obećavajuća, roditelji nam mogu nešto malo pomoći, ali ne i uskakati dugoročno dok ne stanemo na noge. Plakala sam puna dva sata, drugi dan nisam znala gdje sam i kako se zovem. Priopćila sam vijest najprije svojim roditeljima, koji su bili van sebe od sreće i tada kao da je sve sjelo na svoje mjesto. Znala sam da će biti teško, da ćemo živjeti na rubu, ali imala sam i njihovu potporu i ništa više nije bilo važno. Baš kao što su rekli, prebrodili smo i lošije stvari, ova vijest je dobra. Njegovi su još bolje reagirali, jer već duže priželjkuju unuče. Počeli smo se radovati i čekali prvi termin kod ginekologa kako bi nam potvrdio da je sve u redu sa bebom. Od početka sam znala da pobačaj ne dolazi u obzir, jednostavno nisam jedna od onih koji imaju hrabrosti (da, hrabrosti) odlučiti se za takvo što, znajući da će doživotno živjeti s tim. Zbog prijašnjih ginekoloških problema, unaprijed sam znala da bi mi trudnoća mogla ući u rizične, čega me najviše bilo strah, jer sam do poroda imala taman dovoljno vremena da diplomiram.
Vrlo brzo sam se navikla na činjenicu da sam trudna i pazila sam se koliko sam mogla. A onda je došao dan kada sam na gaćicama primjetila kapljice krvi. Ništa strašno, pomislila sam, čitala sam kako se to dešava ponekad i da ne treba paničariti. No, nakon sat vremena krvarenje je postalo obilno, bolovi i grčevi neizdrživi i krenula sam na H. Doktorica je bila ljubazna, pregledala me, umirlila i rekla ukoliko budem mirovala sve će biti ok. Tada sam prvi puta vidjela bebicu, odnosno ‘vrećicu’ u kojoj je bila smještena, velika svega 0,5mm. Preporuka doktora: u slučaju obilnijeg krvarenja ili bolova, vratiti se na H. Nije prestalo, nego je postalo još gore pa sam drugi dan opet krenula na H. Ponovljene sve pretrage, pred prijetećim pobacajem, STROGO mirovanje, u slučaju bolova i jakog krvarenja odmah krenuti na H. I neka se pripremim da može doći do najgorega. Iako sam naredna 4 dana bila dobro, bez bolova i s vrlo malo krvarenja, na kontroli je ustanovljeno da je došlo do kompletnog pobačaja. Taj dan, taj trenutak i taj osjećaj praznine ne može nadjačati ništa. Kao da je sve oko mene stalo i sve u meni zamrlo. Osjećaj boli i praznine ne mjeriv je sa početnim osjećajem straha. Najgori dani su tek dolazili, simptomi trudnoće su bili prisutni, ali ne i beba. Kad se i tijelo vrati na svoje, duša još uvijek tuguje i broji dane i tjedne kada bi bebi počelo kucati srce, kada bi se počela micati, sve do dana kada bih je primila u ruke. Svaka trudnica, svako dijete, svaka igračka podsjeti te na to koga si izgubila. Ne prođe dan da ne pomisliš kolika bi danas bila, kakvu bi kosu i oči imala i koliko bi je voljela… Bila je stara svega 6 tjedana kada sam je izgubila.
To malo biće je izabralo da nastane u tebi. Odabralo je tebe da ga štitiš, voliš i bdiješ nad njim. Nemoj ga iznevjeriti, a nemoj iznevjeriti ni sebe.
Žene i djevojke, koje traže savjete u vezi pobačaja, voljela bih da kasnije pričaju o odlukama koje su donijele i posljedicama koje su nastale, kako su se nosile sa svime i kako se sada osjećaju. Samo tako možete pomoći i drugima koji se nalaze u sličnim problemima. Moraju znati kakve okove će staviti na sebe.
Ne volim igre Boga i tko sam ja da osuđujem nekoga, tvoje tijelo, tvoj život u tebi i tvoja odluka, ali voljela bih da unatoč tome što ima jako puno ljudi koji čin pobačaja osuđuju, podijeliš sa nama što se dalje dogodilo i kako si prošla kroz to sve što je slijedilo.
'Nikada ne znaš koliko si jak, sve dok biti jak ne postane jedini izbor koji imaš.'
Draga mama (da, sada si mama),
ne pišem ovo kako bih te odgovorila od tvog nauma, (iako je prošlo već mjesec dana od kada si potaknula ovu temu i vjerujem da si do sada već odlučila), pišem kako bih s tobom i svim mladim djevojkama, koje se svakodnevno nalaze u toj situaciji, podijelila svoje iskustvo.
Nisam znala kasni li mi menstruacija ili ne (jer su neredovite), ali sam osjetila promjene na tijelu i posumnjala na trudnoću. Kako su dani prolazili simptomi su postajali sve izraženiji. Osjetljive i bolne grudi, pristisak u donjem dijelu trbuha, grčevi… Trajalo je tako dva tjedna, a onda je test na trudnoću pokazao +. Bila sam van sebe, jedan dio mene je vrištao od sreće, drugi zamro od straha. Što sada? Apsolventica sam i nemam stalan posao, u dugogodišnjoj vezi, no ni njegova financijska situacija nije obećavajuća, roditelji nam mogu nešto malo pomoći, ali ne i uskakati dugoročno dok ne stanemo na noge. Plakala sam puna dva sata, drugi dan nisam znala gdje sam i kako se zovem. Priopćila sam vijest najprije svojim roditeljima, koji su bili van sebe od sreće i tada kao da je sve sjelo na svoje mjesto. Znala sam da će biti teško, da ćemo živjeti na rubu, ali imala sam i njihovu potporu i ništa više nije bilo važno. Baš kao što su rekli, prebrodili smo i lošije stvari, ova vijest je dobra. Njegovi su još bolje reagirali, jer već duže priželjkuju unuče. Počeli smo se radovati i čekali prvi termin kod ginekologa kako bi nam potvrdio da je sve u redu sa bebom. Od početka sam znala da pobačaj ne dolazi u obzir, jednostavno nisam jedna od onih koji imaju hrabrosti (da, hrabrosti) odlučiti se za takvo što, znajući da će doživotno živjeti s tim. Zbog prijašnjih ginekoloških problema, unaprijed sam znala da bi mi trudnoća mogla ući u rizične, čega me najviše bilo strah, jer sam do poroda imala taman dovoljno vremena da diplomiram.
Vrlo brzo sam se navikla na činjenicu da sam trudna i pazila sam se koliko sam mogla. A onda je došao dan kada sam na gaćicama primjetila kapljice krvi. Ništa strašno, pomislila sam, čitala sam kako se to dešava ponekad i da ne treba paničariti. No, nakon sat vremena krvarenje je postalo obilno, bolovi i grčevi neizdrživi i krenula sam na H. Doktorica je bila ljubazna, pregledala me, umirlila i rekla ukoliko budem mirovala sve će biti ok. Tada sam prvi puta vidjela bebicu, odnosno 'vrećicu' u kojoj je bila smještena, velika svega 0,5mm. Preporuka doktora: u slučaju obilnijeg krvarenja ili bolova, vratiti se na H. Nije prestalo, nego je postalo još gore pa sam drugi dan opet krenula na H. Ponovljene sve pretrage, pred prijetećim pobacajem, STROGO mirovanje, u slučaju bolova i jakog krvarenja odmah krenuti na H. I neka se pripremim da može doći do najgorega. Iako sam naredna 4 dana bila dobro, bez bolova i s vrlo malo krvarenja, na kontroli je ustanovljeno da je došlo do kompletnog pobačaja. Taj dan, taj trenutak i taj osjećaj praznine ne može nadjačati ništa. Kao da je sve oko mene stalo i sve u meni zamrlo. Osjećaj boli i praznine ne mjeriv je sa početnim osjećajem straha. Najgori dani su tek dolazili, simptomi trudnoće su bili prisutni, ali ne i beba. Kad se i tijelo vrati na svoje, duša još uvijek tuguje i broji dane i tjedne kada bi bebi počelo kucati srce, kada bi se počela micati, sve do dana kada bih je primila u ruke. Svaka trudnica, svako dijete, svaka igračka podsjeti te na to koga si izgubila. Ne prođe dan da ne pomisliš kolika bi danas bila, kakvu bi kosu i oči imala i koliko bi je voljela… Bila je stara svega 6 tjedana kada sam je izgubila.
To malo biće je izabralo da nastane u tebi. Odabralo je tebe da ga štitiš, voliš i bdiješ nad njim. Nemoj ga iznevjeriti, a nemoj iznevjeriti ni sebe.
Žene i djevojke, koje traže savjete u vezi pobačaja, voljela bih da kasnije pričaju o odlukama koje su donijele i posljedicama koje su nastale, kako su se nosile sa svime i kako se sada osjećaju. Samo tako možete pomoći i drugima koji se nalaze u sličnim problemima. Moraju znati kakve okove će staviti na sebe.
Ne volim igre Boga i tko sam ja da osuđujem nekoga, tvoje tijelo, tvoj život u tebi i tvoja odluka, ali voljela bih da unatoč tome što ima jako puno ljudi koji čin pobačaja osuđuju, podijeliš sa nama što se dalje dogodilo i kako si prošla kroz to sve što je slijedilo.
Draga mama (da, sada si mama),
ne pišem ovo kako bih te odgovorila od tvog nauma, (iako je prošlo već mjesec dana od kada si potaknula ovu temu i vjerujem da si do sada već odlučila), pišem kako bih s tobom i svim mladim djevojkama, koje se svakodnevno nalaze u toj situaciji, podijelila svoje iskustvo.
Nisam znala kasni li mi menstruacija ili ne (jer su neredovite), ali sam osjetila promjene na tijelu i posumnjala na trudnoću. Kako su dani prolazili simptomi su postajali sve izraženiji. Osjetljive i bolne grudi, pristisak u donjem dijelu trbuha, grčevi… Trajalo je tako dva tjedna, a onda je test na trudnoću pokazao +. Bila sam van sebe, jedan dio mene je vrištao od sreće, drugi zamro od straha. Što sada? Apsolventica sam i nemam stalan posao, u dugogodišnjoj vezi, no ni njegova financijska situacija nije obećavajuća, roditelji nam mogu nešto malo pomoći, ali ne i uskakati dugoročno dok ne stanemo na noge. Plakala sam puna dva sata, drugi dan nisam znala gdje sam i kako se zovem. Priopćila sam vijest najprije svojim roditeljima, koji su bili van sebe od sreće i tada kao da je sve sjelo na svoje mjesto. Znala sam da će biti teško, da ćemo živjeti na rubu, ali imala sam i njihovu potporu i ništa više nije bilo važno. Baš kao što su rekli, prebrodili smo i lošije stvari, ova vijest je dobra. Njegovi su još bolje reagirali, jer već duže priželjkuju unuče. Počeli smo se radovati i čekali prvi termin kod ginekologa kako bi nam potvrdio da je sve u redu sa bebom. Od početka sam znala da pobačaj ne dolazi u obzir, jednostavno nisam jedna od onih koji imaju hrabrosti (da, hrabrosti) odlučiti se za takvo što, znajući da će doživotno živjeti s tim. Zbog prijašnjih ginekoloških problema, unaprijed sam znala da bi mi trudnoća mogla ući u rizične, čega me najviše bilo strah, jer sam do poroda imala taman dovoljno vremena da diplomiram.
Vrlo brzo sam se navikla na činjenicu da sam trudna i pazila sam se koliko sam mogla. A onda je došao dan kada sam na gaćicama primjetila kapljice krvi. Ništa strašno, pomislila sam, čitala sam kako se to dešava ponekad i da ne treba paničariti. No, nakon sat vremena krvarenje je postalo obilno, bolovi i grčevi neizdrživi i krenula sam na H. Doktorica je bila ljubazna, pregledala me, umirlila i rekla ukoliko budem mirovala sve će biti ok. Tada sam prvi puta vidjela bebicu, odnosno 'vrećicu' u kojoj je bila smještena, velika svega 0,5mm. Preporuka doktora: u slučaju obilnijeg krvarenja ili bolova, vratiti se na H. Nije prestalo, nego je postalo još gore pa sam drugi dan opet krenula na H. Ponovljene sve pretrage, pred prijetećim pobacajem, STROGO mirovanje, u slučaju bolova i jakog krvarenja odmah krenuti na H. I neka se pripremim da može doći do najgorega. Iako sam naredna 4 dana bila dobro, bez bolova i s vrlo malo krvarenja, na kontroli je ustanovljeno da je došlo do kompletnog pobačaja. Taj dan, taj trenutak i taj osjećaj praznine ne može nadjačati ništa. Kao da je sve oko mene stalo i sve u meni zamrlo. Osjećaj boli i praznine ne mjeriv je sa početnim osjećajem straha. Najgori dani su tek dolazili, simptomi trudnoće su bili prisutni, ali ne i beba. Kad se i tijelo vrati na svoje, duša još uvijek tuguje i broji dane i tjedne kada bi bebi počelo kucati srce, kada bi se počela micati, sve do dana kada bih je primila u ruke. Svaka trudnica, svako dijete, svaka igračka podsjeti te na to koga si izgubila. Ne prođe dan da ne pomisliš kolika bi danas bila, kakvu bi kosu i oči imala i koliko bi je voljela… Bila je stara svega 6 tjedana kada sam je izgubila.
To malo biće je izabralo da nastane u tebi. Odabralo je tebe da ga štitiš, voliš i bdiješ nad njim. Nemoj ga iznevjeriti, a nemoj iznevjeriti ni sebe.
Žene i djevojke, koje traže savjete u vezi pobačaja, voljela bih da kasnije pričaju o odlukama koje su donijele i posljedicama koje su nastale, kako su se nosile sa svime i kako se sada osjećaju. Samo tako možete pomoći i drugima koji se nalaze u sličnim problemima. Moraju znati kakve okove će staviti na sebe.
Ne volim igre Boga i tko sam ja da osuđujem nekoga, tvoje tijelo, tvoj život u tebi i tvoja odluka, ali voljela bih da unatoč tome što ima jako puno ljudi koji čin pobačaja osuđuju, podijeliš sa nama što se dalje dogodilo i kako si prošla kroz to sve što je slijedilo.
Ako žene ne počnu pričati o tome što se događalo i kako su se osjećale nakon pobačaja, druge će se još lakše donositi takve odluke. Vjerujem da je svakoj ženi teško donijeti takvu odluku, ali sam također sigurna da misle kako će malo stisnuti zube, platiti da ih uspavaju, posao će i onako obaviti doktori dok one spavaju, kasnije će imati malo jače menstrualne bolove, ali koja tableta i sve će biti ok. Ali fizički bolovi su izlječivi, za psihičke treba puno više vremena, a ponekad ni vrijeme nije dovoljno. Moja prijateljica je pobacila, sjećam se tog dana kao da je jučer bio, čak sam išla s njom u bolnicu. Nisam mogla promijeniti njenu odluku, niti sam željela utjecati na njen život. Danas je u braku, ima dijete, ali si to što je napravila nikad nije oprostila. Postavlja si ista pitanja koja si i ja postavljam, s razlikom samo u tome, što je ona na početku osjećala olakšanje, a kad je nedugo nakon toga došlo drugo dijete krivnja ju je požderala.
O lošim stvarima treba pričati jednako koliko i o dobrima, jer netko uči na svojoj koži i svojim iskustvima, ali mnogima i tuđa posluže za promišljanje i donošenje odgovornijih odluka.
'Nikada ne znaš koliko si jak, sve dok biti jak ne postane jedini izbor koji imaš.'
Poštovana jadra, molimo Vas da na forumu pišete malim slovima jer prema pravilima foruma pisanje velikim slovima nije dopušteno.
https://klokanica.24sata.hr/info/opci-uvjeti-koristenja [klokanica.24sata.hr]
Vaša Klokanica
Sortiraj odgovore
Najstariji