Roditelji Kolumne roditelja 770 prikaza 27. veljače 2017.

Kad dijete ne odustaje od onoga što želi

dijete, djevojčica, Indijanka
Thinkstock

U njenim očima vidim onu jaku želju i molećiv pogled da napravim "čudo", da stvorim kostim upravo onakav kakav si ona želi. Budući da me to toliko pogodilo jer znam koliko joj je do toga stalo, ali još više, ono očekivanje da mama može sve i mog straha da u tome ne razočaram svoju kćer, odlučim sjesti u auto i otići u najbliži grad do našeg

Veljača je. Vrijeme karnevala. Različite maske iza kojih se kriju različite životne priče. Neke vesele, a neke pune problema. Ali barem tih nekoliko dana stave se maske, zaborave svi problemi i svatko može, bar taj dan, biti što želi. Počinje karnevalsko ludilo. Ludilo, kod nas u pravom smislu riječi. I naša škola, koja je uvijek u skladu sa svim događanjima, organizira koncert pod maskama.

Moja velika cura (više ne smijem reći curica budući da je peti razred, mada je za mene uvijek curica) svira klavir i mora taj dan biti maskirana. Ona je bila sva sretna jer točno zna što želi biti. Indijanka. Od nekoliko kostima što ima u ormaru, ona želi biti Indijanka. U svojoj glavi ima jasnu ideju. Haljina sa resicama, trakica sa perom na glavi, mama će isplesti pletenice i nešto našarati po licu. I sve je to super, ali do koncerta nam preostaje samo dva dana, a mi kostima nemamo. Taj isti dan obiđemo sve trgovine u našem "gradu“ ( jednu jedinu koja ima kostime) i naravno kostima nema. Bolje da vam i ne kažem koje razočaranje na njenom licu. Obećanjem joj da ću zvati svoje prijateljice da vidim da li možda netko od njih ima kostim Indijanke.

Sljedećeg dana  zovem prijateljice i na svu sreću (moju) jedna prijateljica donese mi kostim Indijanke. Ja sva sretna čekam da se moja djevojčica vrati iz škole da je obradujem, kad ono – opet razočaranje. Nije to što je ona htjela. Na njenom licu opet onaj pogled pun tuge i razočaranja. Jedini dan kad može biti što želi i ni tada joj ne uspijeva. Ona želi biti prava Indijanka. 

Njen molećiv pogled da napravim "čudo"

Njezino razočaranje je bilo toliko veliko i toliko me pogodilo. Ipak, ima jasnu ideju kakva Indijanka želi biti. U njenim očima vidim onu jaku želju i molećiv pogled da napravim „čudo“, da stvorim kostim upravo onakav kakav si ona želi. Budući da me to toliko pogodilo jer znam koliko joj je do toga stalo, ali još više, ono očekivanje da mama može sve i mog straha da u tome ne razočaram svoju kćer, odlučim sjesti u auto i otići u najbliži grad do našeg.

Taj dan nije bila bitna zadaća, hoće li stići sve naučiti - ni meni ni njoj, samo je bilo bitno pronaći kostim kakav želi. I unatoč obavezama i lošem vremenu, otišle smo u susjedni grad u prvi trgovački centar. Vozeći se, razmišljala sam o tom njenom razočaranju i molećivom pogled za pomoć. Molila sam da pronađemo upravo onakav kostim kakav si je zaželjela. I gle čuda!

Roditelji su svemogući kad se radi o sreći njihove djece

Jedan jedini kostim Indijanke, baš onakve kakvu ona želi kao da je čekao samo nas. Brzo je probala i bio joj je savršeno dobar. Možete zamisliti kolika je bila njezina sreća ( a moja još veća). Nisam ni cijenu pogledala, bila mi je bitna samo njezina sreća i to da ne razočaram kćer koja misli da mama može sve. Kupile smo kostim i sretne vratile se kući.

Sljedećeg dana održao se koncert pod maskama. Moja curica je blistala od sreće što je ipak onakva Indijanka kakva je željela biti. Toga dana sam shvatila koliko mi nije bitno što smo izgubile cijeli dan tražeći kostim, što smo ga skupo platile, što smo ludovale da ga nađemo, već najvažnija mi je bila njezina sreća. Onaj veliki osmijeh i radost na njezinom licu su neprocjenjivi. Još jednom se pokazalo kako su roditelji svemogući kada je u pitanju sreća njihove djece. To je nešto neprocjenjivo, nešto najljepše i najvažnije zbog čega se isplati ludovati.

Komentari 0
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.