Majke na rubu živčanog sloma

Za opstanak nepobitno je biti dobro upućen roditelj. Djeca se nadasve u tren oka okreću od prognoze sunčano do kišno ili olujno. Duboko udahnite.

Pokušavate se sjetiti zadnjeg članka koji ste pročitali na nekom roditeljskom portalu o dječjim napadima, što li ono bijaše, bjesnoće? Do kraja dana već vam je dosta discipliniranja djece i udovoljavanja svačijim potrebama. Meni osobno navečer padne razina šećera u krvi i ako na vrijeme ne jedem, a što nije rijetkost uz dvoje mališana, strpljivost mi se istopi i, dakako, počnem vikati.

Dobro je. Sada imam pozornost moje skoro pa četverogodišnjakinje. "Zlato", krenem joj objašnjavati nježnim glasom. Pomislim: "Dobro, ovo će popraviti prvotni dojam da je mama razvikano čudovište s podočnjacima, neuredne kose i odjeće zaflekane dječjim kašicama i čokoladom". Bebač je pak već s dva mjeseca starosti stvorio jasan filter kojim razaznaje da mama viče na stariju seku, a ne na njega.

Nemojte me krivo shvatiti, ali ja zaista volim svoju djecu do najsitnijih stanica.

Znate li da djeca još ne razaznaju svoje emocije? Kada se susretnu s jakim osjećajima ne znaju kako ih katalizirati, zato u trenutku nezadovoljstva ponekad i tuku najdraže, pa i mamu. Ponašanju ne pomažu ni novonaučene vrtićke fore kao pljuvanje na druge.

Ajmo majke na Google! Sada kada smo se tako lijepo educirali, još jednom duboko udahnimo i vježbajmo strpljivost.

Povrh svega, djeca vole biti neposlušna. To se ljepše kaže isprobavanje granica. Mom faktoru nestabilnosti ne pomaže ni činjenica što spadam u brojnu skupinu majki čiji supruzi puno rade.

Moja gotovo pa četverogodišnjakinja je prepredena mala lisica. Sve bi po svome. Ima na koga biti. Na moj komentar pred mojom mamom da ja zasigurno nisam bila takva, dobila sam diplomatski odgovor: "Sa svom djecom je puno posla". "Whatever Tatjana wants" pretvorilo se u "Whatever Gloria wants". Kako li će nam tek biti kada krene u školu, pa kada postane tinejdžerica. Veselo.

U razgovoru s mojom nekadašnjom odgajateljicom, ista je utvrdila rečenicu nad kojom sam se zamislila. Složivši se da je školski sustav postao nonsens bubanja nepotrebnih činjenica i beskonačnog pisanja zadaća, da više nije odgojno-obrazovni već samo obrazovni, a roditelji se sve više moraju uključivati u rad svojeg djeteta i nakon nastave, istaknula je: "I roditelji se moraju odmoriti".

Ergo, osim što moramo biti upućeni, moramo biti i odmoreni. Naravno, da bismo u svakoj situaciji mogli presresti naše male lukavce, spoznajmo da imamo stratešku prednost; moć razmotriti svaku situaciju i okrenuti je u našu korist. Možete to ponavljati u sebi kao mantru. Mi Majke smo nadmoćne.

Ili bih ipak mogla malo poludjeti!?

Već se vidim kako uskačem na motor i vozim u suton. Po mogućnosti u tople krajeve. To sanjarenje bi moglo upaliti, uostalom, smijeh je bolji od ljutnje. Ipak je sam život avantura.