"Bila je to iscrpljenost na razini za koju nikad nisam znala da postoji. Prvih nekoliko dana umoran si. Kava pomaže, naravno. Kratko drijemanje, dok bake, djedovi, braća i sestre, prijatelji preuzimaju brigu, omogućava privremeno obnavljanje snage. Ali na kraju, nažalost, postajete imuni na sve."
Poznato je da bebe ne spavaju dobro u usporedbi s odraslima. Ono što mnogi od nas zaboravljaju jest da bebe ni ne bi trebale spavati jednako dobro kao odrasli. Upravo suprotno, novorođenčad bi se trebala buditi kako bi jela svakih nekoliko sati. Zapravo bebe doista ne mogu prespavati noć sve do 6. mjeseca starosti, iako ta prekretnica za mnoge dolazi puno kasnije. Becky Vieira je podijelila svoje iskustvo sa (ne) spavanjem njezine bebe.
“Kao novi roditelji, suprug i ja smo stalno bili jako umorni. osjećali smo se iscrpljeno, ali pretpostavljali smo da je to tipično za sve nove roditelje. Kad bi prijateljima i obitelji opisivali svoju iscrpljenost, uvijek bismo čuli nešto poput: "Da, to je uistinu teško." Ponekad bih pobjesnila i govorila: "Zašto nam niste rekli da je ovo tako teško?" Uvjeravali bi nas da je to normalno i da će proći.
Ali što je s bebama koje spavaju i manje od "normalnog"?
Mjesecima je naš sin spavao u dionicama od 45 minuta; dva sata u najboljem slučaju. Imao je grčeve i refluks želučane kiseline. Dojila sam ga svaka dva sata i morala bih ga držati uspravno najmanje 20 minuta nakon što je jeo. Plakao je ako bismo ga spustili u krevetić, pa sam se većinu noći pokrivala dekom i sjedila s njim, pokušavajući ga uspavati.
Bila je to iscrpljenost na razini za koju nikad nisam znala da postoji. Prvih nekoliko dana umoran si. Kava pomaže, naravno. Kratko drijemanje, dok bake, djedovi, braća i sestre, prijatelji preuzmu brigu, omogućavaju privremeno obnavljanje snage. Ali na kraju, nažalost, postajete imuni na sve. Lišavanje sna je ozbiljan problem; osjeća se kao oblik mučenja i može predstavljati opasnost ne samo za nas, nego i za one oko nas.
Međutim, bez obzira na to što pokušali, neka djeca ne spavaju, baš poput mojeg djeteta.
I svima koji pitaju "Jeste li probali ____?" odgovor je DA. Pokušavali smo, čitali, gledali, kupovali sve uređaje i sredstva, plakali i molili. Kad mi je bilo najteže, trudnoj sam prijateljici napisala šaljive savjete kako se pripremiti za takve situacije.
Ostati budan cijelu noć. Ne samo jednom ili dvaput, svatko može preživjeti nekoliko noći bez sna. Učini to tjedan dana svaku noć kako bi se istinski iscrpila, do te mjere da zaboraviš kako otvoriti hladnjak. Idi spavati, ali postavi budilicu da se 45 minuta kasnije opet oglasi. Ono što će biti zabavno je to što ćeš se naglo uspraviti u krevetu svaki puta kad začuješ taj zvuk, vjerojatno ne manje od tri puta tijekom tih 45 minuta.
Kad zvonjava postane nesnosna, ustani i pokušaj "zaljuljati" tu vrišteću budilicu da se vrati "natrag u san". Kad uspavaš alarm, možeš se vratiti u krevet - još oko 45 minuta, maksimalno. Zatim se probudi i na bradavicu pričvrsti vakuumsko crijevo sljedećih pet sati (bonus bodovi ako je prethodno jako izgrebeš brusnim papirom). To se naziva "hranjenje grozdom" i to će biti tvoja nova neprijateljica.
Jednom kad to završiš, vrijeme je da konačno ustaneš. Popij malo kave - inače ćeš vjerojatno bebi staviti pelene na krivu stranu. Kad dođe vrijeme popodnevnog odmora, napokon ćeš imati priliku zaspati zajedno s bebom. Ali pogodi što? Ta kava koja ti je trebala da bi preživjela noć neće ti dopustiti spavanje; potpuno si budna i nikako ne možeš zaspati.
Čestitam. Preživjela si jedan dan "nespavanja novopečene mame"!
Kako su mjeseci odmicali, nije bilo ništa bolje. Nije bilo dnevnog drijemanja, samo sam ga ljuljala i ljuljala više od sat vremena da bih spavala možda 20 minuta. Napokon smo otkrili da će naš sin spavati u svom ritmu - aleluja! - samo da nam dobronamjerni član obitelji nije rekao da je to opasno. Tako smo prestali koristiti ljuljačku, a on je prestao spavati.
Ne mogu se sjetiti da sam se u bilo kojem trenutku svog života osjećala tako očajno kao u tom trenutku. Imala sam osjećaj da u mozgu imam velike rupe. Nisam se mogla sjetiti stvari. Život mi je prolazio kroz maglu. Prije sam bila izuzetno umorna, naravno, svi smo; ali ovakav umor do sada nisam iskusila. Ipak, nastavila sam se pitati je li to tipično, je li poput moje, sve nove bebe tako loše spavaju. Trudila sam se svim silama da nastavim dalje.
Do prekretnice je došlo one noći kad sam sjedila i gledala kako na vratima mog ormara plešu zelena svjetla. Na kraju sam pozvala muža u sobu i pitala ga odakle dolaze svjetla. Bio je zapanjen; mislio je da se ja šalim. Pitanje se brzo pretvorilo u svađu (iscrpljenost), dok konačno nismo utvrdili da vidim nešto što on ne vidi. Posjet liječniku dva dana kasnije potvrdio je da sam počela halucinirati od iscrpljenosti.
Stvar je u tome da mi je trebala nova perspektiva, jer su mi svi govorili da su "svi novopečeni roditelji umorni", pa sam to i prihvatila. Ali to nije tako. Moja beba nije spavala, a to ni za koga od nas nije bilo zdravo. Po savjetu našeg liječnika unajmili smo trenera za spavanje i moj je sin napokon počeo spavati.
Kad pogledam unatrag, voljela bih da sam shvatila da novopečeno majčinstvo nije jednako iskustvo za sve mame. Borba u jednoj obitelji nije istobitna onoj u nekoj drugoj obitelji. Važno je raditi ono što je najbolje za tebe. Trebala sam znati da me kronični umor iscrpljuje više nego što je bilo podnošljivo ili zdravo i ranije potražiti pomoć liječnika.
Potpuno ću drugačije postupati u sljedećoj trudnoći. Što je najvažnije, svoje majčinsko putovanje neću uspoređivati s drugima. Bez obzira što mi drugi roditelji govorili."
