Svaki roditelj želi da mu dijete bude sigurno i da se ne ozlijedi. A djeca su često – sušta suprotnost, uglavnom zato što nisu svjesni opasnosti. Ako neprestano govorimo iste rečenice, ubrzo će nas prestati slušati.
„Pazi! Past ćeš! Hej, razbit ćeš koljena! Pazi, ovako ćeš razbiti glavu!“
I tako dalje i tako dalje. Jesu li ti ove rečenice poznate? Da, kad se naše dijete igra i uživa, mi često u tom vidimo razne opasnosti. Helikopter roditeljstvo, čuli smo već ponešto o tom… No, čak i ako nismo mali helikopteri koji kruže oko naše djece, tek rijetki roditelji mogu pustiti ležerno svoje dijete da se upusti u neke riskantne situacije na dječjem igralištu. Znamo svi da bismo trebali tako, ali…
Kad prvi put vide svoje dijete da se penje na drvo ili balansira na nekom visokom toboganu, mnogi su roditelji (khm, posebno mame) spremni za srčani udar. I jednostavno ne mogu ostati tiho i ne reći ništa. I tu kreće cijeli niz naučenih rečenica, sasvim uobičajenih, kakve upotrebljava svaki roditelj u nekom trenutku. No, učinka kakav bismo očekivali uglavnom nema. Želiš da tvoje dijete istražuje svijet, ali ne želiš trčati na hitnu, a „Pazi!“ jednostavno nije dovoljno, čini se.
Obiteljska terapeutkinja Emily De La Torre (@mindful_madre na Instagramu) objasnila je u svom postu na Instagramu zašto ovakve i slične rečenice ne rade onaj posao koji bismo od njih očekivali. Video prikazuje njezine omiljene alternative uzvikivanju rečenica "Pazi! Oprezno!"
Rečenice koje će puno bolje odraditi svoj posao, ali i dodatno učvrstiti povezanost roditelja i djeteta, su sljedeće - vezano uz situacije u videu:
„Što točno planiraš napraviti ovdje?“ - na penjalici
„Znaš li da je ovaj dio sad jako strm?“ - prilikom penjanja na stijenu
„Bit ću ovdje dok ne riješiš ovaj problem.“ - na penjalici od špage
„Jesi li sad stabilan/na?“ - na kolutu koji se vrti
„Uzmi vremena koliko ti treba“ - na strmoj i uskoj drvenoj penjalici
„Preuzimanje rizika važan je dio djetinjstva. Djeci je to potrebno kako bi razvili povjerenje u svoje tijelo, otpornost, samopouzdanje i samoregulaciju,“ napisala je terapeutkinja. „Kada predvidimo moguće probleme, želimo odabrati rečenice koje POTIČU kritičko razmišljanje i/ili skreću pažnju na stvari koje treba 'primijetiti' ili učiniti.“
Tu je i još primjera rečenica koje bi bilo dobro koristiti:
„Primjećuješ li kako je ta strana skliska?“
„Primjećuješ li kako je ta grana slaba?“
„Primjećuješ li koliko si blizu ruba?“
„Kad vičeš 'Pazi!' ili 'Budi oprezan/na', to tebi može biti pravo i stvarno upozorenje, ali djetetu se često čini kao tek pozadinska buka. Toliko se previše koriste te rečenice i ne daju nikakve informacije o tom *kako* nastaviti, pa zato nema dovoljnu težinu,“ pojasnila je De La Torre. “Gore navedene rečenice potiču kreativno rješavanje problema i jačaju djetetov osjećaj vlastitog djelovanja. Što im više dopuštamo da rješavaju probleme, to više mogu razumjeti granice svog tijela.“
Naravno, ovo je lakše reći nego učiniti. Ne moraš se osjećati loše ako svom djetetu i dalje povremeno kažeš da bude oprezno kad radi nešto što kod tebe izaziva nelagodu – svi mi to radimo! No, pokušaj barem djelomično uvesti ove sasvim drukčije rečenice, ako ništa drugo, a ono zato da isprobaš imaju li učinka!
