Roditelja ima svakakvih – i ovakvih i onakvih, ali nekako se u prosjeku uglavnom trudimo dati sve od sebe da budemo dobri roditelji. No, neki na tom putu imaju lakše, a neki teže borbe…
Kad imaš djecu, nije najvažnije biti savršen roditelj – jer takvo nešto ne postoji. Važno je truditi se i dati sve od sebe da učiniš najbolje što možeš za svoju djecu, sebe, obitelj. Važno je imati puno ljubavi, pa se nekako sve drugo lakše slaže kad je to osnova. Jer, ako si željela dijete ili djecu i željela biti majka, onda ćeš učiniti sve što je u tvojoj moći da ta djeca budu jednom sretni ljudi.
No, što ako nisi željela djecu, a imaš ih? Jedna je mama, koja je ostala anonimna, za portal Mamamia.com.au ispričala svoju priču, odnosno svoju borbu s majčinstvom. Ona ima troje djece i nije problem u tom da ne voli svoju djecu, da nema majčinske osjećaje – ona ih voli i ne žali što ih ima, ali joj je odgoj troje djece prevelika borba.
„Istina je da nikada nisam željela djecu. Radije bih držala svoj pametni telefon nego svoju bebu. Ne mogu beskonačno puno puta otpjevati istu pjesmicu niti pročitati istu slikovnicu. Nedostajali su mi prijatelji. Nedostajala su mi putovanja. Nedostajali su mi razgovori odraslih ljudi. Nedostaje mi plaća, sloboda putovanja i nevezanost vremenskim ograničenjima kada su u pitanju druženja. Uhvati me tjeskoba ako sam negdje gdje želim biti, a moram neprestano gledati na sat da vidim do kad će dadilja moći biti s djecom.
„Kad su moja djeca bila mala, jako mi je nedostajalo na benzinskoj kad napunim auto gorivom da nemam moralnu dilemu 'da ih ostavim u autu ili vodim sve troje djece da platim račun'. Nedostajala mi je i vožnja. Sama. Bez orkestra vrištanja, borbe, cviljenja ili čudnih životinjskih zvukova, zagušena milijunima pitanja o tome zašto mjesec ne postaje veći ako idemo naprijed.
Voljela sam raditi...
„Zatim je tu bila i moja karijera. Voljela sam raditi. Od kontakta licem u lice s kupcima, rješavanja problema i postizanja rezultata, moje radno mjesto bilo je obitelj, a da ne spominjem slobodu putovanja svijetom kad god mi odobre godišnji.“
Ova mama, kaže, zna kako zvuči - kao da ne voli svoju djecu, kao da im zamjera. Ali ona voli svoju djecu, kaže, ona ih voli. Zbog ove kombinacije duboke ljubavi prema djeci i zapravo duboke odbojnosti prema majčinstvu, kod nje su se javili osjećaji goleme krivnje, koji bi mogli – ili već jesu - prerasti u depresiju, dodatno pogoršavajući stanje nezadovoljstva.
„Iskusila bih valove 'majčinske krivnje' znajući koliko je važno zbližiti se i povezati sa svojom djecom. Tijekom sve tri trudnoće, osjećala sam se kao zombi. Prazna školjka. Umorna. Iscrpljena i depresivna. A danas, uživam u trenutcima sa svojom djecom koji su ispunjeni zajedničkim smijehom, razgovorima, zagrljajima, gledajući ih kako istražuju svijet i otkrivaju tko su. Ovaj osjećaj užitka vrlo je uravnotežen osjećaj, pomiješan s višestrukim, neugodnim osjećajima.“
Osjećaje ove mame komentirala je i klinička psihologinja, Phoebe Rogers i ona kaže da ova mama nije usamljena u svom stanju.
„Radila sam s mnogo žena koje ne uživaju uvijek u majčinstvu. Često čujem da ono može biti dosadno, izolirano i odvajajuće; može se činiti jednostavno previše i iscrpljujuće. Mnoge majke s kojima radim bore se s gubitkom osjećaja sebe i identiteta, posebice svog posla koji im daje osjećaj kompetentnosti i vrijednosti.“
No iako je to uobičajeno, Rogers kaže da većina žena osjeća pritisak da takve osjećaje potisne. „Postati majka je jedna od onih životnih prekretnica na koje se gleda kao na vrhunsko iskustvo, iskustvo koje bi trebalo donijeti puno radosti,“ kaže psihologinja, ali dodaje da to nije uvijek tako: „Poznajem majke koje su osjećale sram, a često je taj sram više internaliziran nego vanjski. Ne uživanje u svakom trenutku majčinstva može se shvatiti kao neuspjeh, često uz individualnu patnju, a to može biti pojačano dobronamjernim, ali često bolnim komentari drugih majki, partnera i prijatelja.“
Ono što je važno zapamtiti je da je ne uživanje u nama odvojeno od toga što osjećamo prema svojoj djeci. Možemo se, kaže psihologinja, istovremeno boriti s teretom majčinstva i nevjerojatno voljeti svoju djecu, i to je potpuno normalno.
Mame trebaju najbolju skrb
Najbolji bi lijek za ovo bio pružiti majkama bolju i veću podršku, odnosno osigurati majkama primjerenu i potrebnu skrb.
„Djeca trebaju zdrave i sretne roditelje i zajednicu koja uči više samosvijesti i ohrabrenja za sigurno izražavanje osjećaja,“ kaže Rogers. „Važno je samo da su djeca mentalno zdrava, sretna i da imaju slobodu istraživati i doživljavati svijet na načine pune ljubavi i podrške.“
Ono što je mama s početka priče napravila je onovala vlastiti posao, te pronašla prijatelje koji je hrane.
„Bila sam u užasnoj silaznoj spirali depresije i posao je bila moja slamka spasa. Posao je postao gorivo za moj mozak. Trebao mi je hobi, projekt, bilo što što bi me podsjetilo na to tko sam bila prije nego sam postala majka.
„Osim tog, imala sam misiju – prekinuti taj ciklus 'djeca prije svega'. Posao mi je dao svrhu, misiju, cilj. Potaknuo je moju unutarnju samovolju, inteligenciju koja me podsjetila na to tko sam bila prije nego što sam postala majka.
„Ne pregovaram o svojim jutarnjim rutinama. Prvo sebi dajem prioritet, a moja djeca imaju koristi od toga što dobivaju najbolju verziju mene. Govorim o svojim osjećajima. Puno i potičem svoju djecu da se dosađuju. To ih otvara prema kreativnosti, izražavanja i zdravih razgovora o svim osjećajima koji se javljaju.“
