Iako se o porođajnoj boli govori kao o velikoj boli, žene koje su doživjele traumatsko iskustvo zbog tretmana u rodilištu, ne govore o fizičkoj boli već spominju strah, neizvjesnost, osjećaj manje vrijednosti te poniženost
U radu sa ženama često se dotaknem teme porođaja, ženinog doživljaja kada je na svijet donosila vlastito dijete. Ono što najčešće čujem jest da je porođaj bio vrlo bolan, gotovo uvijek bez ženinog osjećaja da ima kontrolu, uz stroga uputstva liječnika, primalja i ostalog prisutnog osoblja. Nadalje, govore o djetetu, o tome je li rođeno zdravo ili nije te prvim danima nakon dolaska kući. Kada ih pitanjem vratim u iskustvo koje su imale tijekom samog porođaja, tražeći ih da se prisjete vlastitog doživljaja, nerijetko čujem vrlo neugodna iskustva u kojima dominira strah, neizvjesnost, osjećaj manje vrijednosti te poniženosti. Fizičku bol tada ne spominju. Iako se o porođajnoj boli govori kao o velikoj boli, žene koje su doživjele traumatsko iskustvo zbog tretmana u rodilištu ju ne spominju.
Psihička bol veća je od fizičke
Udruga Roda je krajem prošle godine pokrenula akciju "Prekinimo šutnju", u sklopu svjetske akcije 16 dana aktivizma, u kojoj je pozvala žene diljem zemlje da napišu svoja negativna iskustva u hrvatskim rodilištima. Akcija je izazvala veliku medijsku pozornost. Nakon 400-injak otvorenih svjedočanstava žena više nije bila mogućnost zatvaranja očiju te su nadležne institucije obećale reagirati. Početkom ove godine krenuo je inspekcijski nadzor hrvatskih rodilišta od strane Ministarstva zdravlja, čiji se rezultati uskoro očekuju. Također, obećano je pripremanje programa za poboljšanje i ujednačavanje prakse pružanja zdravstvene skrbi, unapređenje komunikacijskih vještina zdravstvenog osoblja te bolja edukacija trudnica o predstojećem porodu.
Prema redovnim demografskim istraživanjima koja se provode vidljivo je da se traumatičan porod nalazi na petom mjestu razloga zbog kojih se žene ne odlučuju na novu trudnoću. Kao nastavak akcije, Udruga Roda je u ožujku ove godine provela istraživanje na uzorku od 4000 žena koje su rodile u posljednje dvije godine koje je pokazalo slične podatke. Mi, koji se susrećemo s rodiljama nismo bili toliko iznenađeni. Nažalost, znali smo da takva praksa postoji. Ideja da je jedino važno da majka i dijete izađu iz rodilišta živi i zdravi je točna, no ne na način na koji se obično misli.
I psihičko zdravlje je zdravlje
Ako žena tijekom poroda doživi psihičko nasilje (vrijeđanje, omalovažavanje, ignoriranje, zanemarivanje) ili pak fizičko (nalijeganje na trbuh, pritisak na ostale dijelove tijela prilikom intervencija, ne davanje tekućine za vrijeme trudova...), možemo li govoriti o zdravlju? Ako žena narednih dvadeset, trideset godina ni sa kime ne može podijeliti svoje traumatsko iskustvo jer to nitko tako nije definirao, možemo li govoriti o zdravlju? Je li zdravlje kada žena zbog traumatskog doživljaja, od kojeg se nije oporavila, odustaje od novih trudnoća iako je oduvijek maštala o velikoj obitelji?
Majke o tome šute. Ne zato što nemaju što za reći već zato što ih nema tko čuti. Iskustvo će možda podijeliti sa svojim najbližima, no reakcija kakvu najčešće čuju jest da pokušaju to što prije zaboraviti i uživati u majčinstvu. No, nasilje se ne zaboravlja. Trauma ostavlja velik broj pitanja na koja osoba nema odgovore. I teško da će do njih doći bez podrške društva i javne osude bilo kakvog oblika nasilja. Jedna od ideja gore spomenute akcije i jest progovaranje o traumi kao prvom koraku izliječenja. No, iznimno je važno da društvo preuzme daljnje korake kako bi buduće rodilje bile zaštićene i donosile djecu u uvjetima koje taj najintimniji događaj u ženinu životu i zaslužuje.
Žene koje pate od postporođajne depresije često ističu traumatsko iskustvo poroda. Takva majka nije u stanju brinuti o potrebama novorođenčeta iako je ono po prirodi stvari potpuno o njoj ovisno. Takve žene često dugo nakon izlječenja osjećaju krivnju koja se odražava na odnos s djetetom i ako ne potraže pomoć, odnos između djeteta i za njega najvažnije figure – majke može ostati trajno narušen. Bez pomoći i podrške narušava se i zdravo funkcioniranje cijele obitelji u kojem onda dominira krivnja, nerazumijevanje, visoka očekivanja i sukobi.
Nadalje, poznavajući fiziologiju samog porođaja, jasno jest da se on odvija pod utjecajem hormona. Hormoni koji su potrebni da bi se porođaj neometano odvijao vrlo su osjetljivi na utjecaje iz okoline. Ukoliko je žena pod stresom, dolazi do zastoja trudova i samim time potrebom za primjenom medicinskih intervencija koje pak povlače mogućnost dodatnih komplikacija, uključujući potrebu za carskim rezom. Ako pritom znamo da svaka medicinska intervencija nosi sa sobom određeni rizik, možemo zaključiti da posljedice bilo kakvog tretmana, izuzev prijateljski nastrojenog, humanog i podržavajućeg prema rodilji direktno utječe na zdravlje kako djeteta, tako i majke.
Majke moraju razumijeti proces rađanja
Oduvijek sam se pitala kako je moguće da žena vjeruje u prirodu i u vlastito tijelo koje je sposobno pružiti dom nerođenom djetetu prvih devet mjeseci trudnoće, a onda istu tu vjeru izgubi ulaskom na vrata rodilišta. Kako je moguće da u samom “finalu" ženi trebaju upute i cijeli liječnički tim za jedan prirodan proces koji ulazi u završnu fazu. Većina porođaja je niskorizična. Uloga medicinskog osoblja jest da pruži ženi podršku te osjećaj sigurnosti da će reagirati ako to bude potrebno. No, porođaj je prvenstveno suradnja majke i djeteta, a zadatak ostalih jest da tu suradnju omoguće uklanjajući sve faktore koji ju mogu omesti.
Stoga je važno da i same buduće majke razumiju proces rađanja te dobiju potrebno znanje i podršku za sam taj čin kao što ju uglavnom dobivaju tijekom praćene trudnoće od strane liječnika. Postoji niz radionica o pripremi za porođaj kao i dostupnih informacija na roditeljskim forumima te društvenim mrežama gdje se žene mogu informirati. Također, istaknula bih važnost prisustva bliske osobe na porođaju koja ženi pruža podršku i po potrebi zastupa prava rodilje. Najčešća praksa jest da na porođaju prisustvuju očevi, no postoje rodilišta koja su otvorena za dolazak druge bliske osobe te je stoga preporuka raspitati se za mogućnosti u željenom rodilištu.
No, ako je iskustvo ipak za ženu bilo bolno i traumatično važno je potražiti pomoć. Ponekad će biti dovoljan razgovor s bliskim i podržavajućim osobama, no nerijetko će biti potrebno javiti se stručnjacima koji mogu biti podrška ženama u proradi traumatskog iskustva.
Sprijateljite sa sa Savjetovalištem za majke poslije poroda i potražite savjet ili podršku!
