Od svojeg djeteta i od djece općenito može se štošta naučiti. Jedna od najvažnijih stvari je svakako ona elementarna ljudskost i dobrota, koja nama odraslima sve češće nedostaje. Zatim je tu, ne manje važna, emocionalna inteligencija ili empatija, da djeca prepoznaju kada smo loše volje ili neraspoloženi, onda nas djeca na razne načine pokušavaju odobrovoljiti, no u isto vrijeme primjetite da je i vaše dijete zbog vaše potištenosti također tužno. U biti djeca su čudesna, da oponašamo djecu u mnogim područjima života bili bi mnogo povezaniji i humaniji, te bi nam bilo svima ljepše živjeti u skladnom suživotu!
odkako sam postala majka moj život se u potpunosti promjenio,i to zahvaljujući upravo njima-mojoj djevojčici i mom dječaku koji su moje sve: naučili su me igrati se i kada je teško,smijati se svakoj sitnici, vjerovati u dobro,diviti se svakom cvijetu,uživati dok mi vjetar razbaruši kosu,podjetili su me koliko usrećuje trčati po kiši i skakati u lokvicu vode,naučili su me da i najmanje obećanje mora biti ispunjeno. Dokazali su mi i da je u meni nevjerojatna snaga i izdržljivost,ogromna količina strpljenja i neopisiva doza ljubavi,naučili su me da živim punim plućima,da uživam u svakom trenutku,da budem zahvalna na svakom danu..
Mene je moje dijete naučilo kako da se više smijem, da budem strpljiva,pažljiva. Energija djeteta za istraživanjem novih mjesta i nepoznatog je neizmjerna svoje dijete postala znatiželjna i puna pozitivne energije. Bila sam opterećena neredom, i nisam nikako mogla prihvatiti da kaj je dijete da je nered jednostavno, da ako se on igra da su igračke po cijeloj kući….stoga sam ga odlučila pustiti da uživa u igri, a poslije da i to pospremi…..jer ima jako puno gorih stvari od nereda.
Kreativnost- nisam ni znala koliko kreativna mogu biti, dok nisam uz svoje dijete počela koristiti svoju maštu i počela s njim izrađivati svakave kreativne stvarčice.
Od djece se može svašta naučiti jer su iskrena i gledaju drugim očima. Puna su ljubavi. Ja svakodnevno naučim nešto od djece, pogotovo o bezuvjetnoj ljubavi. Izdvojila bih jednu scenu iz filma “Sam u kući 2” kada je maleni Kevin pričao s usamljenom gospođom u parku, koja nije vjerovala ljudima i nije se htjela družiti s nikim jer si je već povrijedili i bilo ju je strah druženja da ponovo ne bude povrijeđena. Kevin joj je savjetovao da otvori svoje srce i ništa neće izgubiti. Najsimpatičnije mi je bilo kada je ljudsko srce usporedio sa svojim rolama. Kaže, bio mu je šteta koristiti role da ih ne uništi, bile su nove. A onda ih je prerastao i nije ih više mogao obuti. Tako i ljudsko srce. Šteta ga je ne koristiti i osjećati, iskusiti ljubav. Eto to bih izdvojila, jako mi je zanimljiv taj dječji način razmišljanja o emocijama, stvarno se da mnogo naučiti od njih.
Moj sin me je naučio mnogo čemu, ali ono što je mene najviše iznenadilo je to da sam postala svjesnija ljudi i svijeta oko sebe. Radujem se kao i on malim stvarima, lijepom vremenu jer to znači da možemo izaći van u šetnju, nekom dobrom crtiću na tv koji možemo oboje pogledati, ili filmu Vlak u snijegu koji je tek nedavno otkrio a već smo ga par puta gledali. Znači, sitnicama koje su i inače bile oko mene, a ja nisam primjećivala da recimo sunce sja, nego da je samo to još jedan dan u nizu.
Moja četverogodišnja djevojčica naučila me je strpljenju, osobini karaktera koja mi je oduvijek pomalo nedostajala. Odgajam ju bez verbalnog i naravno bez fizičkog kažnjavanja, pa jedina odgojna mjera koja mi je preostala je učestalo ponavljanje onoga što ne smije činiti. Moje strpljenje i naravno dosljednost pomogle su da izgradimo jedan divan i harmoničan odnos pun povjerenja i ljubavi.
Sortiraj odgovore
Najstariji