Pozdrav svima, nova sam na ovom portalu. Muči me strah od trudnoće i poroda. U braku smo već neko vrijeme, i već se kao “prirodno” očekuje da bismo trebali imati djecu (sredina u kojoj živimo to na neki način podrazumijeva). Znam da ne bih trebala slušati nikoga i nikakvu ideologiju dok god ne budem spremna na to, međutim kada razmišljam o tome imam osjećaj kao da nikad neću biti spremna i reći “ok, može, idemo imati bebu”. Kako ste se vi nosile sa takvim očekivanjima? Kako ste se nosili sa strahovima od trudnoće i samog poroda?
P.S. imam dojam da ću morati ići kod psihologa čak i kad donesemo odluku postati roditelji.
Hvala Vam unaprijed na iskustvima i ohrabrenjima.
Draga maya92, ne znam koliko imaš godina, no sjećam se da je mene isti strah bio u 20-tima. Bojala sam se da ću ostati trudna, a i dragi nije bio spreman biti roditelj, ali kako nismo bili vjenčani svima smo opravdavali to sa nećemo prije braka imat dijete, niti se ženiti s trbuhom do zuba. I onda naravno ta sredina o kojoj ti pričaš je bila oduševljena jer kao mi smo po nekim “pravilima”. A iskreno užasno me nerviralo to zadiranje u našu intimu. Kasnije nakon što smo se vjenčali svi su počeli o tome da što čekamo, da smo sebični, gledamo na karijeru, no i dalje nismo bili spremni. Nosili smo se s time na svakakve izgovore, pa čak smo došli i do toga da smo postali neugodni u odgovorima na ta pitanja kad će beba. Sad iskreno kad jako se trudimo i želimo bebu, nažalost neuspješno onda još više nerviraju, a pomalo i bole takvi upiti i očekivanja. Nama se doslovno preko noći dogodio klik u glavi da to želimo. Zajedno smo u tome bili odlučni i oboje smo tako htjeli. Mislim da je najbitnije prvo kako se ti osjećaš, a onda i što tvoj muž želi/osjeća. S njim bi svakako trebala podjeliti osjećaje jer najgore je ako nemaš njegovu potporu i on ne zna što se događa s tobom. Mislim da nikako te okolina ne bi smjela prisilit na korak na koji nisi spremna, jer nesretna majka mislim da ne može dobro brinuti o djetetu. Možda griješim. Znam da je jako teško nositi se sa prozivkama okoline, posebno ako su to tvoji ili njegovi roditelji, a vama se ne rasparavlja s nikim o tome. Znam da nije lijepo lagati obitelji, ali moja kolegica s posla i njen suprug su odlučili da ne žele imat djecu (bar za sada) iako imaju već 37-38 godina i oni jednostavno su se dogovorili da će najužoj obitelji reći da ne mogu imat djecu, jer nisu imali mira s pitanjima kad će beba i zašto još nemate djece. Kolegica je bila jedno vrijeme jako žalosna zbog toga što su lagali svima, ali sad kaže da joj je olakšanje i da napokon nemaju više tog stresa i nemira. A valjda ti to tako dođe netko želi djete, al ne može, drugi može, ali ne želi. Svaki smo jedinka za sebe, ali to je nešto što se tiče tebe i tvog muža, a ne okoline. Sretno i ne brini, ako ikad osjetiš zov majčinstva vjeruj mi nećeš se boriti s tim mislima i strahovima, nego nekim drugima (dal ćeš biti dobra mama, dal je dijete zdravo, dal jede…). Sretno!
Hvala ti na tvom iskustvu, dosta me je ohrabrilo. Što se tiče godina,imam 25,završila sam fakultet u roku,MM je zaposlen u inozemstvu…netko bi rekao “pa ti imaš idealne ‘uvjete’ za bebu”… Međutim, kod mene nikako da proradi taj neki osjećaj da to želim, i to sve zbog,ja bih rekla paničnog straha od poroda. Da stvar bude još dramatičnija šogorica (ima 3 poroda iza sebe) kao da indirektno kroz razgovor vrši određeni pritisak u smislu “pa što čekaš”, a osnovu za to nalazi u starosti MM-a (njemu je 34)…Svjesna sam svih tih činjenica,i nisam nikad imala namjeru razočarati bilo koga u tom smislu,ali ja sam jednostavno paralizirana tim strahom čemu su naravno pogodovale sve one horor priče sa poroda. Doduše,ja vjerujem da su porodi tih žena zaista bili takvi kakvima su ih opisale,i upravo to je ono što me koči strašno…nikakvo loše financijsko stanje,bolest ili nešto treće.
P.S. najiritantnije riječi su mi u ovom periodu valjda “sve smo to prošle,i preživjele pa ćeš i ti”, ili tipa “čim vidiš bebu,zaboravit ćeš”. Sve to stoji,ali problem je upravo u tome što su to te žene prošle, i dočekale da vide bebu, a mene muči sve ovo što se događa prije te izjave “prošla” i “ugledala bebu”.
Sorry na psihodeličnom postu, al eto otvorila sam srce i dušu…
Ova tvoja recenica “nisam nikoga htjela razocarati u tom smislu” - halo zeno, pa kaj radas drugima ili sebi i svom muzu?!?!? Pusti selo neka prica…
Slicno ti je bilo i meni,ali ja sam tip osobe koji odbrusi nekad nekome pa me ne ispituju bas hehe… Udala sam se s 24, muz imo 27.. Mi smo se htjeli ozeniti kako bi malo zivjeli sami,uzivali u toj slobodi,izlazili i dijete nam nije palo niti na pamet tada…znas do koje mjere da kada smo radili namjestaj u spavacoj sobi nismo niti u jednom trenu pomislili da ostavimo neki dio gdje moze stati kinderbet 😂😂 stvarno nismo bili na to spremni,a s druge sttane,kada smo o djetetu poceli razmisljati,prvo smo htjeli jos neke druge stvari pripremiti tako da tom djetetu nista ne nedostaje, ja sam zavrsavala diplomski studij, hthela sam kupit auto i tak neke stvari porjesavati da se mogu “posvetiti” toj trudnoci u miru.. Znaci tek nakon dve i pol godine braka smo ostali trudni…ajme silnih pitanja u te dve godine 🔫🔫🔫🔫🔫 sezala su do onih mjera-da jel imamo mozda problema pa ne mozemo 🔫
A sada pazi ovo, dijete je tu, a selo je krenulo -kad cete na drugo? S tim da mi zasad inamo misljenje da na drugo necemo..a tek tu pitanja 🔫 Ljudi su govna,zadiru gdje ne treba..
A sto se straha tice..svaku zenu je strah trudnoce,naravno,pa nije to mala stvar..zivot ti se mijenja iz temelja i postajes nevazan u usporedbi s tom bebicom… Kad budete htjeli dijete,budete ga i napravili al pricaj s muzem o tome,a ne sa selom..
A ovo da muz ima 34, pa kaj, musko moze napravit dijete i s 54 😂
[lilypie.com]
[daisypath.com]
Jel imas ti oko sebe frendica. koje nemaju djece?Ovako mi zvuci ko da si okruzena samo mamama!A zivot nas mama ti je bome drugaciji od zivota slobodne,pod navodnicima slobodne ,cure!
Zapravo i ne, mislim da bi mogla na prste jedne ruke nabrojati frendice i poznanice koje nemaju dijete/djecu. Vjerujem da je sve drugačije, pogotovo u početku dok je dijete potpuno ovisno o majci 24/7. Ako ikada smognem hrabrosti za trudnoću, porod i sve ostalo poslije toga znam da ću se sama sebi smijati kad budem čitala ove svoje postove..ali eto, što je tu je trenutno,ne mogu pobjeći od svog straha i tjeskobe..
Ova tvoja recenica “nisam nikoga htjela razocarati u tom smislu” - halo zeno, pa kaj radas drugima ili sebi i svom muzu?!?!? Pusti selo neka prica…
Slicno ti je bilo i meni,ali ja sam tip osobe koji odbrusi nekad nekome pa me ne ispituju bas hehe… Udala sam se s 24, muz imo 27.. Mi smo se htjeli ozeniti kako bi malo zivjeli sami,uzivali u toj slobodi,izlazili i dijete nam nije palo niti na pamet tada…znas do koje mjere da kada smo radili namjestaj u spavacoj sobi nismo niti u jednom trenu pomislili da ostavimo neki dio gdje moze stati kinderbet 😂😂 stvarno nismo bili na to spremni,a s druge sttane,kada smo o djetetu poceli razmisljati,prvo smo htjeli jos neke druge stvari pripremiti tako da tom djetetu nista ne nedostaje, ja sam zavrsavala diplomski studij, hthela sam kupit auto i tak neke stvari porjesavati da se mogu “posvetiti” toj trudnoci u miru.. Znaci tek nakon dve i pol godine braka smo ostali trudni…ajme silnih pitanja u te dve godine 🔫🔫🔫🔫🔫 sezala su do onih mjera-da jel imamo mozda problema pa ne mozemo 🔫
A sada pazi ovo, dijete je tu, a selo je krenulo -kad cete na drugo? S tim da mi zasad inamo misljenje da na drugo necemo..a tek tu pitanja 🔫 Ljudi su govna,zadiru gdje ne treba..
A sto se straha tice..svaku zenu je strah trudnoce,naravno,pa nije to mala stvar..zivot ti se mijenja iz temelja i postajes nevazan u usporedbi s tom bebicom… Kad budete htjeli dijete,budete ga i napravili al pricaj s muzem o tome,a ne sa selom..
A ovo da muz ima 34, pa kaj, musko moze napravit dijete i s 54 😂
Hvala ti na iskustvu Ugolina! :) Kod mene više prevladava taj strah koji onda postaje još intenzivniji čim netko na bilo koji, najmanji način počne ukazivati na to kako nam je vrijeme, itd. Moj mozak to tada shvaća kao pritisak (iako možda ti bliski ljudi imaju dobru namjeru), i tada to više nije strah nego panični strah!! I to do te mjere da sam nedavno vrlo živopisno sanjala ni manje ni više nego svoj porod, i dan danas se smrznem kad se sjetim tih muka, toliko je bilo stvarno da kao da sam osjetila bolove u cijelom tijelu tijekom sna…al pazi to je sve bio samo san!!… I onda kad pročitam kao “prvorotke se ne boje toliko jer ne znaju šta ih čeka”…moš' mislit 
Ma normalan je taj strah. Znam za jednu foru kao… Muškarac objavio da je udarac u jaja bolniji od poroda… Na to su se javile ogorčene žene sa svojim pričama o bolu i patnji… Na to ce muškarac: Još nikad nisam čuo muškarca da godinu dvije nakon što je dobio udarac kaže nekome udari me ponovo.
A mi žene to radimo.
Što da ti kažem… Zažmiriš i skočiš i ako brzo ostaneš trudna imat ćeš bujicu emocija ali prevladat će briga o bebi i o trudnoći…Ako dulje budete pokušavali želja za bebom će rasti i rasti… Strah od poroda je jak u svakoj trudnici…sve se bojimo ko sam vrag.
Ja sam sigurna da se ti boriš sa tom željom jer inace te nebi diralo ni selo ni ljudi.
Ako je strah jako jak … ja bi ti preporučila da porazgovaraš s dobrim psihoanalitičarem. Jedna stvar je da odlučiš kad ti nešto želiš a druga je taj panični strah koji to u tebi javlja. Često je ispod toga zakopana bujica svega … Porod je samo nekih cirka 12 h u jednom danu… samo 12h u jednom danu kad ti nece bit bajno…Bolit ce te 12h… i dobro šta sad…Na kraju priče završi bol i mame se šeću s kolicima u shopingu i sve je ok. Strah često ima dublju priču…
Sortiraj odgovore
Najstariji