Josipa nije htjela pospremati igračke nakon igre, to me je naljutilo i stavila sam je u kaznu ali ta kazna nije trajala dugo. Josipa je cmizdrila kako neželi biti u kazni i ja sam popustila. Tako sam ja o sebi naučila to da nisam dosljedna u svojim odlukama, bilo da se radi o djetetu ili nečem drugom.
Moja kći Amelie ( 9 god.) za domaću zadaću je dobila zadatak naučiti napamet neku pjesmicu.Uvijek nauči na brzinu i kad mi je treba izrecitirat ,zaboravi i tako par puta dok ne nauči.Znam je i prije spavanja još jednom pitati da vidim dali je zaboravila,što od umora i jutarnjeg buđenja u školu,opet malo zaboravi i svjesna sam toga da ju je svladao umor,ali sam uporna da ponovi jos jednom.Nije joj išlo pa sam je spremila za spavanje napominjući da ću je ujutro prije polaska u školu pitati.Kad sam je ujutro poslije doručka i polazaka u školu pitala,nije trebala uopće otvoriti knjigu da ponovi,nego ju je izrecitirala bez problema.Ali tu svoju grešku ponavljam dosta često i kad ima testove iz prirode i ostalih predmeta.Ispitujem je,a svjesna sam da najbolje zna kad je odmorna.
Miška je prvi razred. Počele su ocjene. I u moru petica, dobila je 3. Bila sam ljuta, rekla joj da je mora ispraviti. Sutra je došla iz škole i na moje pitanje-ima li ocjena, rekla je: ne.
Kako imam naviku pregledati što su taj dan radili, vidjela sam u bilježnici da je dobila 4 iz zadaće. Strahovito me pogodilo to što ZNAM da nije imala hrabrosti reći mi….. Razgovarale smo dugo, zvale sve odlikašice prijateljica da nam ispričaju kako su dobile svoje prve loše ocjene, ja sam išla tražiti svoj indeks…
Naučila sam da je povjerenje tako dragocjeno…ali i krhko. I da takav scenarij više neću ponoviti.
Pogreska je vjerojatnije starija, ali spoznaja o njoj je svjeza 
Mama sam djevojcice od 10 godina. U posljednja je dva mjeseca razvila izrazeniji tik ocima (ali i jos jedan paralelno) koji mi je poslozio kockice i naveo me da shvatim da je ona vec duze vremena povremeno imala neke tikove iako bitno manje izrazene i ne redovite. Alarm koji se u meni upalio tjera me da sagledam svoje postupke i nacin na koji je odgajam zajedno sa suprugom. Jer vjerujem da je ova manifestacija simptom nekog njenog dubljeg nemira ili napetosti iako se izvana cini savrseno zadovoljna i sretna. Grijesimo li, poznajemo li je dovoljno, dobiva li ono sto joj je potrebno..? U vrtlogu tih pitanja pomijesanih sa nastojanjima da od nje “napravimo” covjeka postajem nesigurnija, ali istovremeno i svjesnija svojih gresaka odnosno koliko je nasa odgovornost prema njoj ogromna.
Davidu je 9,5 mjeseci. Mnogo cesto se budi u toku noci i rijesila sam da primenim metodu za samouspavljivanje u kojoj se ostavlja beba sama u krevetac i ako place cekas nekoliko minuta prije li sto udjes u sobu. Medjutim nakon samo dva minuta njegovog placa mene se srce pocepalo i nisam ga mogla ostaviti u tom stanju. Odmah sam usla u sobu i dala sisu a on se fino smirio i zaspao. I eto nas na pocetku price budjenja po sto puta u toku noci :/
Pozdrav svima!
Upravo se uclanih.Privukla me ova tema ponajprije jer radim u vrticu s djecom,i često se vraćajući s posla preispitujem jesam li oderagirala na adekvatan način.Izmedju ostalog, u 19 .sam tjed.trudnoće,što me kao buduću majku dodatno potiče da razmisljam o odnosu i pristupu prema djeci. Voljela bih pročitati tu knjigu.
Hvala!
Majka sam dvomjesecne djevojcice. Tek smo krenuli u avanturu zvanu ‘roditeljstvo’, ne racunajuci trudnocu. Na zalost, greske se stalno događaju, htjeli mi to ili ne. Pa makar ne ucinili nista konkretno, pogrijesimo duboko u sebi, sa svojim osjecajima. Tako sam i ja. Iako sam jako osjecajna, nekad umor prevlada i na trenutak budem sebicna i sebe stavim u prvi plan. To su djelici sekunde, ali dok malena place, traju kao cijela vjecnost. Ta ‘unutarnja’ greska mi ne da mira. Iako znam da je to divno stvorenje najbitnije i jedini smisao svega, dogodi se slabost jer sam samo covjek. Ali sam definitivno naucila da sam blagoslovljena i dok place. Da je nema, zivot bi mi bio isprazan. Kao sto je bio prije nje. Ali, na greskama ucimo i postajemo bolji. Tako bi trebalo biti. :-)
imamo kcer sad ce 5 god za par dana… citala sam kako mame pisu… “moja ima 4 godine,zna sve boje…moja ima 5 god i zna sve boje…”moja kcerka do nedavno je govorila za crnu boju da je mracna, za zutu da je limun i tako redom.. stalno smo ju ispitivali za boje jer smo htjeli da za crvenu kaze crvena a ne ko krv… no ubrzo ona nije htjela uopce govorit nista o bojama… stali smo na loptu i rekli ima vremena naucit ce,necemo forsirat,i nekoliko tjedana kasnije kcerka govori sama “ ovo je crvena,ovo je plava…” jako smo ponosni na nju i shvatili da netreba forsirat,nisu sva djeca ista,svatko je posebno na svoj nacin.. iz clanka sam vidjela da grijesim i sa kaznom…i svakako cu primjeniti vas nacin za rijesavanje problema :)
Sortiraj odgovore
Najstariji