Život nije i ne može biti dobro uređeno štivo gdje svi likovi na kraju nađu idealno rješenje. Roditeljstvo je ponekad, pa čak i vrlo često konstantna borba i nastojanje da popraviš ono što si 'zaribao'. Majčinstvo me naučilo mnogim važnim lekcijama
1. Postoje trenuci kada ne želim hiniti sreću i kada želim biti sama u svom nezadovoljstvu i tuzi. Nije to nikakav odraz sebičnosti već potreba da se ispušem da bih mogla krenuti dalje. Isto tako pogrešno bi bilo ne dopustiti djeci da budu tužni ili razočarani. Oni imaju potpuno pravo proživjeti te emocije i nužno je da ih upoznaju kako bi se naučili nositi sa svim životnim izazovima. I koliko nam bude teško gledati našu djecu uplakanu i tužnu, trebamo ih pustiti da prođu kroz taj scenarij pruživši im riječi podrške, a mnogo puta će biti dovoljno da smo samo prisutni, bez riječi.
2. Da će biti mnogo više trenutaka nego što ste očekivali kad ćete osjećati nemoć i kad će vam se činiti da niste dorasli situaciji. U odnosu s djecom strpljenje je jedna od najvažnijih stavki, a često ćete ga izvlačiti na kapaljku. Djeca su ta koja konstantno preispituju dokle mogu ići i činit će to vrlo često tako vas stavljajući u nezavidan položaj. Prije sam dozvoljavala da me stvari poput uništene igračke, oderanog komada namještaja ili sobe u totalnom neredu izbace iz takta, a sada se fokusiram na "velike" stvari poput pretjeranog povlačenja djeteta u samoću ili agresivnog ponašanja. Kad se nastojite usmjeravati na emocije više nego na stvari shvatite da je to ono što je od presudne važnosti.
3. Prije sam crpila energiju na konstantno ispravljanje djetetovog ponašanja. Sada znam da to nije dobar način i da dijete prolazi faze u svom razvoju od kojih su neke manje ugodne od drugih i tako se formira u individuu.
4. Isprobala sam poznatu metodu nagrađivanja umjesto kazne. Ona se odnosi na nagrađivanje pohvalom. Primijetila sam da moja djeca češće ponavljaju pohvaljeno ponašanje i to više funkcionira od metode s kažnjavanjem.
5. Trudim se izbjegavati ljude koji na bilo koji način utječu na to da se loše osjećam. Prije su me uznemiravala upletanja u odgoj moje djece. Sada samo odmahnem rukom, jer kako godine prolaze, u mom životu važne su i potrebne samo one osobe koje mi pružaju podršku i daju vjetar u leđa. Ostali nisu vrijedni potrošene energije.
6. Moja djeca su jedinstvena i trudim se da ih ne uspoređujem s drugom djecom. Osim što ne pridonosi samopouzdanju djeteta kad ga usporedimo s nekim tko je u nečemu bolji, tako poručujemo da ne cijenimo njegovu osobnost već želimo da ono bude sukladno našim očekivanjima i željama. Često se sjetim one rečenice iz djetinjstva: "Kako to on ili ona mogu, a ti ne možeš?" i koliko mi je bila omražena.
7. Kako djeca odrastaju mijenjaju se njihovi prioriteti. Meni kao majci svaki put je jednako teško "oprostiti" se neke od djetinjih navika uz koje sam i sama bila vezana. Tako, na primjer, kad je moj sin prestao koristiti dudu varalicu bila sam istodobno tužna i sretna zbog toga. Tužna jer sam se tada opraštala s onom bebom u njemu, a sretna jer se riješio te navike. Kad je navršio trinaest godina omiljeni plišanci su raseljeni s kreveta u ormar. I naravno, tu sam opet bila sretna što moj dječak napušta jedno razdoblje, a tužna, jer se ono prijašnje više neće vratiti. Naučila sam da ne forsiram klince da se odviknu nečega što im je ugodno, jer oni sami zapravo znaju pravo vrijeme za to. Naravno, tu ne mislim na neke ekstreme kao što su sisanje palca ili pijenje na bočicu u trećem osnovne.
8. Odnos između mene i supruga, kao i svaki drugi, pun je razumijevanja i uvažavanja, ali isto tako i trzavica i neslaganja oko koječega. Ponekad smo nezadovoljni, razdražljivi ili umorni i naš odnos kulminira zbog najbanalnije sitnice. Ponekad je uzrokom prepirke neki dugo ukorijenjeni problem. Prešutjeti riječi u stanju ljutnje nije slabost već snaga. Na tome treba svakodnevno raditi. Djeca uče iz odnosa majka-otac i dakako, osjećaju se sigurno u domu prepunom tolerancije. Međutim, manje se priča o ružnijoj strani, a ona je dakako prisutna u obiteljskom životu. Naučila sam da je riječ "oprosti" najvažnija stavka kao i priznati da simo bili u krivu. Djecu ne možeš zaštititi od svih ružnih stvari koje uokolo vrebaju i mnogo puta će ona, nažalost, biti svjedokom prepirki, ali možeš im primjerom pokazati da se nesuglasice rješavaju fleksibilnošću i priznavanjem krivice obje strane.
9. Buka, kaos i frustracija svakodnevni su dio mog života otkako smo peteročlana obitelj. Imam mnogo manje prostora za ono što volim i mnogo više razloga za razdražljivost. Teško da mi i jedan dan funkcionira bez rasprava s djecom i borbe oko toga što tko treba iza sebe pospremiti. Priznajem da nisam očekivala da će mi biti ovoliko teško, ali sam opet vrlo ponosna na dosadašnja postignuća. Na kraju krajeva uz svoju djecu sam se naučila multitaskingu i dala su mi volju da odolijevam životnim šamarima.
10. Da koliko god neispavana bila neki su poslovi neodgodivi. S vremenom se naučiš odraditi ih bez kukanja (što se mora nije teško). Težak je samo početak u bilo čemu.
U djecu se zaista svako ulaganje isplati, a svaki propust se plaća sa kamatama!
