Roditelji Kolumne roditelja 10. listopada 2014.

Zašto nam je važno da djeca rade kućanske poslove?

djeca spremanje čišćenje
Foto: Thinkstock
klokanica postala miss7mama.24sata.hr

Pročitajte kako naš kolumnist Boris Beck i njegova supruga motiviraju svojih četvero djece na pospremanje igračaka i ostale kućanske poslove i koliko su stvarno uspješni u tome

Svečano priznajem da nisam bio bolji od svoje djece. Moja mama se stalno ljutila jer bih joj sfufljao tepih u hodniku, jer bih pokapao pod u kuhinji ili bih ostavio poplavu u kupaonici, upotpunjenu gordijskim čvorom mokrih ručnika.

E, pa sad se ja ljutim na svoju djecu, i to s istim rezultatima – nikakvim. 

Kad su klinci bili mali, jednom smo pokušali s macom papučaricom. Zapravo, nismo pokušali mi doma, nego su im o njoj ispričali u vrtiću, da dolazi dok djeca spavaju i odnese razbacane igračke. Našim klincima nije baš bila draga pomisao da se netko noću smuca po kući pa su neko vrijeme skupljali stvari s poda. A onda su pokušali:
"Maca papučarica ne postoji, ona je samo iz priče."
"Ali mogla bi izaći iz priče", pokušam ja.
"Ne može izaći", kažu opet oni.
"Jeste li sigurni?" pitam ja. Nisu bili sigurni: priče su vrlo moćne, možda zbilja iz njih može izaći maca papučarica.

Ali sada klinci više nisu klinci i treba više od obične priče da se pokrenu.
Najprije smo im rekli da počiste
Ništa.
Onda smo im zapovjedili.
Ništa.
Onda smo zaurlali.
Ajde, dobro, onda su nešto preko volje napravili.
Ali dosadno nam je bilo urlati.
Zato smo odlučili ponuditi mito – neku sitnu lovu za određeni posao.
Neki su trznuli na lovu, a neki nisu ni na to.

I onda su roditelji shvatili da se radi o srži odgoja – dijete koje je naučilo preuzimati odgovornost kod kuće, za čistoću ili čuvanje sestre, preuzet će odgovornost i u školi, a kao odrasla osoba preuzet će odgovornost u svom životu i u društvu. Roditelji su shvatili da o obavljanju kućanskih poslova ovisi sreća njihove djece i budućnost društva, a možda i cijelog svijeta. Jer da stvar nije životno važna, ne bi djeca pružala tako žilav otpor!

Suma sumarum: malo govorimo, malo zapovjedamo, malo urlamo, malo podmićujemo, malo se umiljavamo, kako kada i kako za što. Pomak se osjeća, fronta se polako ali sigurno pomiče i djeca preuzimaju sve više i više obaveza. Sin, recimo, skoro svaku večer pročita priču maloj seki, starija kći vadi suđe iz perilice, a srednja je neki dan pospremila svoj stol.

Po mojoj procjeni tim tempom neće trebati više od 564 mjeseca da budem potpuno miran i zadovoljan. 

Komentari 0

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.