Sreća je uvijek visoko na popisu ciljeva i želja u nečijem životu. Kako i u našem, tako i u životu naše djece. Osim zdravlja, koje je uvijek prvo na popisu, svaki će roditelj poželjeti da mu dijete bude – sretno. I pitat će se kako to postići.
Svaki „normalan“ roditelj poželjet će da njegovo dijete bude zdravo. I tu iznimke nema. No, odmah nakon što poželi to uvijek željeno i više od svega važno zdravlje, prvo iduće što će roditelju pasti na pamet kao univerzalna želja za svoje dijete jest – sreća. I gotovo koliko je roditelja, toliko je verzija što ta sreća zapravo znači, ali i teorija kako ju postići i ostvariti. Neke su teorije prihvaćene jako dobro, neke nešto manje dobro. Teorija jedne dječje psihologinje zvuči na prvu pomalo neobično.
Ona kaže da je ključno za odgojiti sretno dijete – dopustiti mu da bude nesretno. Možda zvuči kontraintuitivno, ali je vrlo učinkovito, kaže Tovah Klein, dječja psihologinja i autorica knjige "Kako mala djeca napreduju".
“Svi mislimo da ako želimo da naša djeca budu sretna, da ćemo to učiniti tako da ih učinimo sretnima. No, istina je zapravo da djeca znaju kako biti sretna, pronaći radost. To nije osjećaj koji je neprekidan i traje svo vrijeme,” kaže Klein, te dodaje kako roditelji često imaju problem s prihvaćanjem da je sasvim u redu "djeci dopustiti da budu ljutita, tužna, nesretna na neki način".
Kada je dijete uzrujano, roditelji često instinktivno gledaju kako ga oraspoložiti ili mu odvratiti pažnju od tog neugodnog osjećaja. Past će im na pamet razne stvari, a sve s ciljem da se njihovo dijete više ne osjeća tako loše. Možda će im pasti na pamet da mu ponude komad čokoladne torte ili će ih povesti u park i trčati s njima uokolo. I prije nego pomislite pogrešno – nema ništa loše u tome da svojoj djeci činimo lijepe stvari kada su nesretna, ali to ne rješava uvijek izvor onoga što uznemiruje dijete.
Nama smiješno, njima drama
To je osobito istinito kada se roditelju čini da je izvor frustracija, ljutnje ili uzrujanosti trivijalan. Na primjer, ako djetetu nije dopušteno gledati još jednu epizodu omiljene serije, crtanog filma ili je očekivalo neki sasvim drugi ručak, a dobilo neki koji mu nije omiljen. Nama se čini kao da su ti razlozi nebitni i neopravdani, ali djetetov je pogled na to sasvim drukčiji. Čak i u tim slučajevima, dijete vjeruje da je njegova negativna reakcija primjerena i treba naučiti riješiti te osjećaje i upravljati njima - što intuitivno ne zna kako učiniti.
Možete zamoliti uzrujano dijete da duboko udahne i pokuša pretočiti svoje osjećaje u riječi, kažu stručnjaci. No, važno je priznati djetetove osjećaje, čak i ako morate biti čvrsti i ustrajati, a to možete učiniti rečenicama poput: “Voljela bih da možemo to učiniti. Nažalost, trenutno ne možemo", savjetuje Klein.
“Snaga dolazi iz same sposobnosti i mogućnosti da imamo te prilično intenzivne emocije, poput ljutnje, s kojima se zatim možemo nositi jer znamo da su 'mama ili tata još uvijek uz mene, nisu ljuti na mene, neće me odbaciti”, kaže ona.
Što je najvažnije, shvatite da će djetetove negativne emocije uvijek proći, osim ako se, naravno, radi o bilo kakvim većim traumatskim događajima koji neće samo tako otići i nestati. Pod pretpostavkom da je djetetov život u redu, ono može biti sretno. Djeca koja nauče učinkovito upravljati svojim negativnim emocijama imaju veću vjerojatnost da će razviti otpornost koja će im trebati da bi postali uspješna odrasla osoba.
Strah od svih negativnih osjećaja može dovesti do dugoročnih problema u ponašanju, kaže Klein. Djeca se mogu sramiti tih osjećaja i imati misli sumnje u sebe poput: “Ljut sam, mora da sam loš. Mora da nešto nije u redu sa mnom.”
Upravo zato roditelji moraju prihvatiti da njihova djeca ne mogu biti sretna cijelo vrijeme. To je roditeljima možda i najteži dio: najsretniji smo kada su nam djeca sretna. Logično, zar ne? No, potrebno je iskusiti i onu drugu stranu kako bismo odrasli u sretne, odrasle ljude.
