Kako ste odlučili početi raditi na bebi?

ja sam oduvijek sanjala o danu kada ću postati majka i nositi taj savršeni smotuljak u naručju,tako je i bilo,jednog dana dragi i ja smo sasvim spontano donijeli odluku da je vrijeme da se u naše srce ustani još netko,da postanemo roditelji. Tako je i bilo,postali smo roditelji prekrasne djevojčice a naš život i brak je dobio sasvim drugi smisao,zatim smo za par mjeseci odlučili proširiti obitelj za još jednog člana (htjeli smo malu razliku,zajedničko odrastanje i duplu ljubav) dobili smo sina…..smatram da je naša sreća poptpuna i zahvalna sam Bogu na tome,no moram priznati da se nadam da ćemo za koju godinu postati roditelji i po treći puta jer takvu sreću,ljubav i radost ništa drugo ne pruža

Odlučili smo raditi na našoj prvoj bebi kada smo bili sigurni da želimo postati roditelji, koji će moći priuštiti svome djetetu sve što mu je potrebno a, najviše naše ljubavi, strpljenja i opet ljubavi.. No, nisam ostala trudna i odlučili smo se za kratku stanku.. Iznenada, idući mjesec sam odmah ostala trudna, nosila sam malu princezu do 5.mj trudnoće (prošlog 12 mj.) sve dok ju nismo izgubili, spontano.. :( Sada nakon mj. dana neprestano razmišljamo o njoj i kako je sve trebalo biti, no očito je Bogu zatrebao anđeo pa ju je zato uzeo k sebi.. :( 

Vjenčali smo se u Travnju 2013. Oboje radimo i imamo redovita primanja. Htjeli smo bebu, ali smo se dogovorili da ćemo čekati iduću godinu. Međutim sve se okrenulo! Oboje smo željeli bebu što prije i rekla sam mužu “Pucaj samo”  I eto ostali trudni iz prve, što zaista smatram blagoslovom, jer mnogi roditelji ne uspiju ni nakon nekoliko godina. Sad smo u šestom mjesecu i čekamo curu! Već sada je živahna i šefuje… Jedva čekamo našeg anđela!

Kad cijeli život obožavaš djecu i jedva čekaš dan kad ćeš primiti svoje dijete u naručje. Upoznaš svog čovjeka koji isto tako obožava svu djecu i ima istu želju kao i ti. No naša ljubav nije bila dovoljna da bi se odlučili za dijete, željeli smo da mu barem možemo priuštiti normalan život kakav smo i sami imali (pritom ne mislim na luksuz već na osnovne stvari za dijete). I svi su nas ispitivali što čekamo, ja sam počela već izbjegavati neke ljude jer mi je bilo neugodno odgovorit na pitanje: Zašto nisam mama? (a u biti njih je trebalo biti sram jer to su neke intimna pitanja). Svi su znali za naš problem- financije i stambeno pitanje. 
Nisam mogla dopustit da moje dijete financiraju moji roditelji a ne ja. No nakon vremena stvari su napokon došle na svoje. Za sve u životu potrebno je ljubavi, strpljenja, mira i blagoslova.

Hm, ja sam prvi put na ovoj stranici pa da podijelim iskustvo s Vama :) Moj muž i ja smo se upoznali 2009. godine, zaručili 2011. godine, a vjenčali 2013. godine. Živit zajedno smo počeli nakon samo mjesec dana veze, znala sam da je to to. Obadvoje smo u stalnom radnom odnosu ali smo podstanari. Nakon svadbe smo rekli da nećemo na bebu dok nećemo imati svoj stan, nakon mjesec dana banka nam je dala dvojku i banana. Onda smo lijepo sjeli i zaključili da mlađi nećemo biti :) djece oko nas ima jako puno, i ako ćemo čekati idelane uvjeti najvjerojatnije ću roditi s 45 god., i onda sam otišla doktoru po uputnice za mokraću, krv i kada sam se uvjerila da mi je zdravlje ok krenula je tarapana…. I sada se iskreno nadam da sam trudna cca mjesec dana :) doktor nikako da se vrati s godišnjeg da potvrdi, ali mislim da je to to. Gledajte, idelanih uvjeta, bitno je samo da smo mi mame zdrave kada počnemo planirati trudnoću, a ako imamo ljubavi, volje i želje za bebu, sve će drugo doći samo od sebe. I naravno ako imamo muškarca koji nas podržava, hvala Bogu ja imam. Meni dovoljno :)

U listopadu su prošle 3 godine braka, još uvijek smo sami. Najprije smo željeli dovršiti stvari koje smo započeli: završiti fakultete, preurediti stan, kupiti auto, poraditi na sebi i dobro se pripremiti za roditeljstvo… ali ipak nismo mislili da će se sve toliko odužiti. Ja ni danas još nemam diplomu, auto na izdahu, ali muž je diplomirao i ovaj mjesec bi trebao potpisati ugovor ako Bog da… 
U posljednje vrijeme preuređeni stan pomalo je pust i zajednički smo zaključili da fali radost koja će to sve ispuniti. Budući da sam ja bila veća kočnica (da se muža pitalo ranije bi se počelo raditi na bebi ), odlučila sam neke stvari riješiti sa sobom pa sam tako uzela intenzivnije razmišljati o strahovima koji me ispunjavaju i sprječavaju me da se upustim u najljepšu životnu ulogu. Shvatila sam da nema smisla živjeti u tolikom grču i da strahovi kojima me opteretila okolina pa i ja sama nemaju baš osnove. Shvatila sam da su djeca veliki dar koji sa sobom nosi samo dobro, shvatila sam da tako puno daju a zapravo tako malo trebaju: sigurnost, zaštitu, strpljivost i veliku ljubav i da njihov život ne treba biti uvjetovan našim sebičnim željama. 
Odlučili smo svoju ljubav podijeliti s malenima! Vjerujem da s takvom odlukom dolaze brojni poticaji za ono što radimo nerado i da stvari sjedaju na svoje mjesto jer “ljubav sve pozlati” 

Nadamo se plusu! 

Muž i ja vjenčali smo se 2003. godine. Bili smo podstanari bez stalnog zaposlenja, ali s velikom željom da imamo dijete. Međutim, ništa u životu ne dolazi lako pa tako i naša beba. Napravili smo hrpu pretraga i nakon 4,5 godine pokušali jedan postupak inseminacije koji nije uspio. Isplakali smo sav jad i tugu i odlučili se boriti dalje. Mjesec i pol dana nakon toga dogodilo se naše malo čudo - ostala sam trudna i nakon devet mjeseci rodio se Gabrijel. Od tada je prošlo 4,5 godine. Zadnje tri i pol godine truda oko drugog djeteta opet prolazimo ista iščekivanja, tugu svaki mjesec kad krene ciklus, ali u isto vrijeme vjerujemo da je Bogu sve moguće pa kad bude vrijeme doći će nam braco ili seka.
Djeca su najveće bogatstvo i najveća ljubav svojih roditelja!

moja novogodišnja želja je imati bebu sa osobom koja mi je sve na svijetu.oduvijek obožavam djecu i htjela sam i upisati pedagošku školu ali zbog niza okolnosti sam odustala.sada kada ja i voljeni radimo želimo imati dijete.ono će mi biti najveći dar s neba,željno ga očekujemo.sada mi je jedino na pameti skupiti sve informacije kako čim lakše zatrudnjeti i postati ponosna M A M A <3

Djeca? Životna želja. Ali ja kao i svi ostali uvijek uvijek sam nesto čekala, da završim faks, zaposlim se, da moja bolja polovica i ja sredimo stambeno i financijsko pitanje, da za sve ima vremena, a onda je vremena odjednom nestalo. Sad svaki dan razmišljam o tome i trudimo se svaki dan dok jos uvijek imamo priliku imati svoju bebu. A kasnije, ako vec mora biti tako i iako nebude bas kako želimo, imati ćemo bebu koja mozda me bude potekla od nas, ali biti ce naša beba.

Suprug i ja smo se vjenčali u 09. mjesecu prošle godine! Kako imamo zajedno već podosta godina, htjeli bismo jednu malu bebu brzo brzo. Imamo na svojoj strani puno elemenata koji bi mnoge druge obeshrabrili ( podstanari, krediti), ali kad počnemo razmišljati o tome, prebacimo se samo na malu štručicu kojoj bismo dali svu ljubav ovog svijeta, male prstiće i okruglaste obraščiće koje bismo ljubili i pazili i čuvali najviše na svijetu. Zdravi smo i sve ćemo poteškoće  svladati samo da nam se ostvari ta želja za koju mi se čini da je izmakla našoj kontroli, ne ovisi o nama. Ostaje nam samo da želimo i dalje i da vjerujemo…